28.2.16

I blogovi pate od krize srednjih godina

BK Neradnik nastao je 2009 bez nekog posebnog cilja i nisam mislio kako će dugo poživjeti. Ali preživio je dovoljno dugo da iz bezličnog bloga postane, recimo, osobni kreativni ispušni ventil, putem kojeg sam dijelio svoja razmišljanja i stavove, vezane ponajviše uz brdsku formu biciklizma.

Gledajući unazad, nije teško primjetiti kako se blog poprilično promijenio. Vjerujem kako su promjene tijekom godina uglavnom bile dobre, ali unatoč tome, već neko vrijeme nisam bio pretjerano zadovoljan blogom. Stoga sam odlučio promijeniti nekoliko stvari.

To je ujedno i razlog zbog kojega je BK Neradnik bio zapušten u posljednje vrijeme.

Zahvaljujući ljudima koji, za razliku od mene, znaju što rade, blog je dobio novu stranicu i novi izgled. A promijenio je i ime. Ne drastično, samo je ostao bez BK jer mu ionako nikada nije trebalo. Ostatak imena zadržao sam iz sentimentanih razloga. Dobacio sam nekoliko sugestija u vezi vizualnog identiteta kako bi blog postao, hm, prepoznatljiviji?

Potrudio sam se oko tekstova i sadržaja kojega će možda biti manje nego do sada, ali koji bi definitivno trebao biti kvalitetniji i sa što manje recikliranja. Ako i budem reciklirao, gledat ću da izaberem samo kvalitetno smeće.

Dakle, ako vam se blog kao takav sviđao i ako ste ga pratili, vrlo je moguće da ćete ga nastaviti pratiti i dalje. Ako ste ga iz nekog razloga (ili iz više njih) mrzili, vjerojatno ćete ga mrziti još i više.

Na novu stranicu možete odklikati putem ovog linka.

1.2.16

Začarana porcija hardtaila za ponedjeljak

Već sam počeo gubiti svaku nadu da će se u neko skorije vrijeme pojaviti video vrijedan pažnje, a da u njemu netko vozi hardtail. Ali evo ga! Jako lijep video, iako je umjetnički izričaj prevagnuo u korist prirode, dok je vožnja prilično zakinuta. Da, naravno da cjepidlačim.

18.1.16

Tko pravi najbolje reklame?

Kona pravi najbolje reklame! Godina još nije ni počela kako treba, a već sam prilično siguran kako ove godine nitko neće nadmašiti Konin marketinški uradak.



Kad već spominjem kvalitetnu kvantitetu, također sam siguran i da je Hope napravio najbolji "sirovi" video za ovu godinu. Tko god do kraja godine planira snimiti raw edit, neka jednostavno odustane.

15.1.16

Energetska kriza?

Ne pušim. Ustvari, mrzim pušenje, a pogotovo pojedine pušače i žalim što rak pluća i grla u većini slučajeva djeluju presporo. Ne drogiram se, a nikada i nisam. Čak više i ne pijem kao prije. Ostao sam samo blijeda sjena onog pivopije od nekada. Ovih dana se držim onoga "Pij malo, pij dobro", pa si s vremena na vrijeme priuštim jedno ili najviše dva dobra piva, ali to je to.

Moj su otrov energetska pića. Ovaj post je vjerojatno trebao početi sa, "Pozdrav svima. Ja sam Ivan, i... ovisnik sam o energetskim pićima." Ali ja ih pijem isključivo zbog toga što mi se sviđa njihov okus, ne zbog "energije" koju navodno pružaju, jer nakon sadržaja nebrojenih limenki koji je prošao kroz mene, postao sam imun na efekte kofeina, taurina, ginsenga i svega ostaloga za što limenke tvrde da sadrže u sebi.

Prije sam običavao strusiti mnogu limenku Red Bulla, ali otkada se netko u Hrvatskoj konačno sjetio da postoji Monster, više nisam mogao ni pomirisati limenku s bikom. Monster mi je neusporedivo bolji i to ne samo zbog veličine limenke.

Nedavno sam proveo kraće vrijeme u Njemačkoj, gdje je izbor energetskog smeća puno veći nego kod nas, pa sam odlučio malo eksperimentirati. Odlučio sam probati sva energetska pića do kojih sam mogao doći. Originalni Red Bull sam preskočio jer ga jednostavno ne volim, kao i njihova ostala izdanja.

Također sam izbjegavao sva energetska pića bez šećera, pošto to i nema baš nekog smisla. Zašto bi itko htio izbjegavati šećer u piću koje se i pije zbog šećera? To se kosi s mojim vjerskim uvjerenjima. Osim toga, verzije bez šećera nikada nisu ukusne kao one koje koje ga sadrže. Ako ste kojim slučajem dijabetičar, ionako ne biste smjeli ni prismrditi polici s energetskim pićima.

Uglavnom, zanemario sam sve jeftine i nepoznate deterdžente i izbor "ograničio" samo na one najpoznatije i najkomercijalnije. U ovom slučaju Rockstar, Relentless i Monster.


Mislio sam kako Monster ima veliki izbor okusa, ali ispostavilo se da je Rockstar puno produktivniji. Također se ispostavilo da tvorci Rockstarovih pića pate od poremećaja poznatog pod nazivom ageuzija. To je kao da ste daltonist u vezi raspoznavanja okusa. Sva pića su im međusobno jako slična i imaju iritantnu karakteristiku da su gotovo sva kisela i da imaju efekt "skupljanja" u ustima.

Originalni Rockstar okus je kao Red Bull pomiješan s malinom i šakom Hubba Bubbe. Priznajem, bolji je na drugo pijenje, ali nije nešto na što bi se mogao naviknuti. Fruit Punch je višnjasto-malinastog okusa, a egzotični Punched Guava vrlo jagodasta. Kod Xdurance-a borovnica malo spašava stvar, ali ne dovoljno. Juiced je isprana kopija Monsterovog Rippera, dok je Freeze Lime kao čista limeta u nekakvom bezličnom temeljcu za energetska pića.

Super Sours su baš to, super kiseli. Kao da Rockstarove patvorine ionako nisu dovoljno kisele. Super kiseli Lime je vrlo žgaravičast; Apple je nešto što izaziva trajnu žgaravicu; jedino je malinasti Raspberry podnošljivo kiseo. Freeze Watermelon je nešto najgljusnije što sam ikada probao. Kao da pijem sok iz gnjile lubenice pomješan s vodom od krastavaca.

Mislio da je to najgora uvreda za osjetilo okusa dok nisam okusio Rockstarov Sparkling Energy. Uvijek sam mrzio vodu s okusom nečega. Voda ne bi trebala imati nikakav okus, u tome i jeste poanta. Nisam nikada probao znojne mošnje i noge, ali prilično sam siguran da Sparkling Peach ima okus znojnih mošnji u kombinaciji s nečijim nogama. Sparkling Citrus je gotovo jednako grozan, ali ovdje nisu u pitanju znojna jaja već tekući nusprodukti pranja leševa.

Nakon dvanaest limenki nečega mogu reći da se Rockstar sa svojim okusima trudi biti originalan po svaku cijenu, pa i po cijenu dobrog okusa. Ide u isti koš s Red Bullom.


Relentless je proizvod velike Coca Cole i moram priznati da su se potrudili oko izgleda limenki koje izgledaju kao da ih je dizajnirao nekakav tattoo majstor, za razliku od Rockstarovih koje izazivaju epileptične napadaje kod ljudi. Relentless na limenkama citira Edgara Alana Poea i neke druge pisce i podbada Red Bull sa sloganima poput "No Half Measures". Doduše, sadržaj limenki ne prati kvalitetu vanjštine.

Originalni Relentless je energetski dosta neodređen. Najbolje bih ga opisao kao kiseliju verziju Kauflandskog Crazy Wolf-a. Ako baš morate, radije popijte Ludog Kurjaka. Berry Juiced je bobičasto neopredjeljen. Recimo da za nijansu prevladava malina, ali sveukupan okus je vrlo bezličan. Lemon Ice je osvježavajuč i čak je dobar ako volite limun. Ja ne volim. Apple & Kiwi konkurira najgorim okusima Rockstara, kao i Čarliju. Iznimno odvratan dok se pije, ostavlja još gori okus u ustima nakon pijenja. Gnjusniji na drugo pijenje. Što se Relentlessa tiče, hvala, ali neka hvala.


Kao i dok sam pio sve ove odstranjivače jetre, najbolje sam ostavio za kraj, da isperem odvratan okus u ustima. Znam da zvučim kao da sam sponzoriran od strane Monstera, ali od svega što sam istresao u sebe, Monster je definitivno najbolji. Niti za jedan njihov okus ne mogu reći da je loš. Neki su samo manje dobri od drugih. Ako izuzmem onaj bez šećera, koji je očito proizvod Sotone. Uglavnom, rekao bih da netko od kuhara u Monsteru očito zna što radi.

Od okusa koji su dostupni kod nas, najčešće ločem originalni Monster. Svaki put nakon otvaranja limenke ritualno udišem zelenu maglicu u obliku lubanje, ali još uvijek ne mogu točno odrediti kakav je okus u pitanju. Osim da je dobar. The Doctor je bezobrazna kopija Orangine, što je dobro jer volim okus Orangine. Vjerojatno voli i Valentino Rossi. Ripper mi je dosta egzotičan jer nisam sklon rajsko-voćnim okusima, ali ponekad savršeno sjeda. Kao i Assault koji rijetko pijem, a koji je Monsterova verzija soka od kole. Definitivno najbolji dizajn limenke.

Punch je okusom gotovo identičan gaziranoj tekućini ružičaste boje koju sam od djetinjstva nazivao 'kraher'. Dobar, ali dosta sladak i nije za svaki dan. Od okusa koji nisu dostupni kod nas, prijedlog za uvoz definitivno su Rehab okusi. Rehab je Monsterova izvedba ledenog čaja. Negazirano i dolazi u dva okusa: zeleni čaj i čaj od limuna. Preporučam oba, ne obavezno tim redom.

Ako ikoga zanima, još uvijek sam živ i nisam primjetio nikakve posljedice. Što ne znači da ih i nema. I unatoč gomili "energije", spavao sam kao beba. Imam li nešto pametno za reći nakon dvadesetak limenki slatkog smeća? Pijte vodu.

11.1.16

R.I.P. David Bowie

Glazba je od danas postala puno, puno dosadnija.

Sam svoj pustolov

Ljudi već jako dugo prelaze velike udaljenosti na biciklima. To nije baš ništa novo i to je sasvim u redu. Ali imam dojam da je u posljednje vrijeme, više nego ikada prije, to putovanje na biciklu postalo nekakav "modni hir" među biciklistima. Da ne spominjem kako se izrodio zasebni dio biciklističke industrije koji se brine za to.

Pored posebnih bicikala dizajniranih isključivo za putovanja, postoji i cijeli niz proizvođača koji izrađuju prateću opremu za te "posebne" bicikle. Recimo da je dobro to što su sada takvi bicikli i oprema dostupni svima i što ljudi više nisu osuđeni na uradi sam riješenja i slične poluadekvatne prepravke i zahvate, kada se odluče otisnuti na putovanje biciklom. Ali zato sada svaki idiot koji je investirao poveću količinu novaca u jedan takav poseban bicikl i hrpu prestižne opreme, zahvaljujući svom pametnom telefonu, može svakodnevno stavljati fotografije i izvještaje iz "divljine" na jednu ili više društvenih mreža koje ima na raspolaganju. Na našu veliku sreću.

Zbog takvih ljudi 'avantura' je postao prečesto upotrebljavan pojam, razvodnjen do neprepoznatljivosti. U današnje vrijeme premalo je pothvata koji zaslužuju biti nazvani avanturom i koji zaslužuju našu pažnju. Nadam se kako će ovaj post pokazati zašto vjerujem da je tako.


Kazimierz Nowak vjerojatno je najimpresivniji biciklist za kojega nikada niste čuli. Rođen u Poljskoj na današnji dan prije 119 godina, postao je zaljubljenik u bicikle i putovanja još kao vrlo mlad, ali pošto mu se dogodio život, tek se sa svojih 28 godina odlučio u potpunosti prepustiti novinarstvu i fotografiji.

Nekoliko je puta propedalirao cijelu Europu izvještavajući i dokumentirajući, a njegov "posao" odveo ga je čak i do sjevernog dijela Afrike. Bolest i nedostatak sredstava natjerali su ga da se vrati kući svojoj obitelji, ali zarekao se da će proputovati Afriku na biciklu. Što je nakon tri godine i učinio.


Njegovo putovanje počelo je 1931 na biciklu starom sedam godina. Imao je samo jednog sponzora koji mu je obećao osigurati gume za bicikl. Nakon nekoliko stotina kilometara, koje je započeo iz Tripolija, bio se primoran vratiti do obale i skrenuti na istok prema Egiptu, te pokušati ponovo. Kazmierz se nije pokolebao i napravio je upravo to. Putovao je isključivo sam, držeći se podalje od Europskih doseljenika i bijelaca općenito, pošto je prema njegovom iskustvu to značilo samo nevolju. Zato je upoznao pripadnike mnogih plemena koja su pokazala iznenađujuće puno gostoprimstva i među kojima se najbolje osjećao.


Njegovo putovanje potrajalo je do 1934 kada je stigao na obalu južne Afrike, okrenuo se i krenuo u suprotnom smjeru. Putovanje kući nije išlo tako "glatko" kao do sada. Njegov vjerni bicikl raspao se usred pustinje u jugozapadnom dijelu kontinenta. Tada je bicikl morao zamijeniti konjima, na kojima je proputovao slijedećih nekoliko tisuća kilometara. Konje je nakon toga zamijenio brodom koji je svoje putovanje završio na vodopadu, pa je Kazmierz morao potražiti novi brod. Dobar dio preostalog putovanja prešao je pješke, oko pet mjeseci u Sahari proveo je na devi, a preostalih 1000 kilometara je otpedalirao.


Na kraju je skupio nešto više od 40000 prijeđenih kilometara koje je financirao prodavajući novinama svoje priče i fotografije. Ostalo mu je dovoljno novca samo za malo zimske odjeće i kartu do Marseillesa. Put kući platio je novcem koji mu je poslala žena.

Nakon što je stigao kući počeo je planirati nova putovanja koja bi ga odvela čak do jugoistočne Azije, ali njegova Afrička avantura uzela je prevelik danak. Nowak je ubrzo obolio od malarije, kojoj su pomogle opća iscrpljenost, operacija noge i upala pluća. Umro je nakon godinu dana. Imao je tek 40.


8.1.16

Ovca za predsjednicu

Ne sjećam se jesam li to ikada spomenuo, ali puno puta primjetio sam jednu ironičnu stvar koju pušači običavaju raditi. Što nikako ne znači da je to i jedina ironična stvar koju rade. Eto, recimo da vam kojim slučajem komad hrane padne na pod dok jedete. Rijetki među vama uzeti će taj komad hrane, pažljivo ga očistiti i pojesti. Većina će ga baciti u smeće, ili još češće, zaboraviti da se išta dogodilo. E sad, recimo da je neki pušač htio izvaditi cigaretu iz kutije i ona mu slučajno padne na tlo. Prvo će ju pažljivo primiti prstima da ju ne zgnječi. Zatim će ju vrlo pažljivo očistiti i potruditi se da ukloni svaku vidljivu trunčicu prljavštine, pošto nitko ne želi da mu prljavština završi u ustima. Nakon toga će taj besprijekorno čisti smotuljak pun otrova staviti u usta, zapaliti i udisati punim plućima.

Što me podsjetilo na još jednu ironiju koju često viđam: iz nekog razloga velika većina biciklista uvijek više pazi na svoje bicikle nego na sebe same. Spremni su dati mnogo tisuća kuna za bicikle i komponente, ali kada treba uložiti u kvalitetnu odjeću onda se jako puno njih zadovolji jeftinim šarenim sintetičkim govnom, npr. iz Lidla.


Kada sam počinjao sa svojom neslavnom biciklističkom karijerom i ja sam sam imao odjevnih problema. Obične pamučne majice vrlo brzo pokazale su se kao iznimno neadekvatne, pogotovo ako je u pitanju bila cjelodnevna vožnja po brdima. Lidla nije bilo ma vidiku, a nisam imao ni pristupa izboru kojega je tada nudio internet, pa sam bio osuđen na sintetičko zlo koje je bilo dostupno u domaćim trgovinama. Pozitivne stvari u svemu tome su što nisam podlegao kondomskom lycra stilu kao ostali i što sam se riješio teško sušećeg pamuka.

Recimo da je život na biciklu slijedećih nekoliko godina bio nešto ugodniji dok nisam saznao da postoji nešto bolje i da to nešto dolazi od merino ovaca. Do merinoa se, naravno, nije moglo kod nas, pa sam bio primoran vjerovati internetu i platiti oko 50 ojra za komad vune. Ali taj komad vune promijenio mi je život. Dobro, nije bilo toliko dramatično, ali ispostavilo se da ima nešto u vunenoj logici. Kada bi upeklo, vuna bi mi pomogla da ne budem u "crvenom"; kada je bilo hladno, grijala bi; kada bi bila mokra, nije mi bilo hladno u njoj čak ni po hladnom vremenu.


Tajna je u vlaknima merino vune koja zadržavaju zrak, a zrak je odličan toplinski izolator. Samo pitajte bilo kojeg pustinjskog arapina na njegovoj jednogrboj ili dvogrboj supruzi. Osim što zadržava zrak, merino tkanina može upiti količinu tekućine do 30% svoje težine, a da još uvijek djeluje suho. Merino ima najtanja i najfinija vlakna od svih vrsta vune, tako da nema popratnih pojava kao iritacije i nekontroliranog češanja koje se obično povezuje s vunom. Osim što grije/hladi po potrebi, merino vuna nije podložna usmrđivanju kao sintetnički materijali zbog strukture vanjske površine njezinih vlakana koja nije pogodna za razvitak bakterija koje su uzrok neugodnim mirisima. Dajte merino majicu nekom pružnom radniku na tjedan dana. Nakon tjedan dana otmite ju natrag i pomirišite. Neće biti smrada.

Zvuči predobro ili kao nešto što prodaju u Top Shopu, ali funkcionira. Bio sam toliko ugodno iznenađen tim "čudotvornim" materijalom da sam prestao tu majicu nositi isključivo na biciklu, te sam ju počeo nositi gotovo stalno. Merino nije zahtjevan ni za održavanje kao neke druge vrste vune. Kada bih procijenio da je vrijeme za pranje, ubacio bih ju u perestrojku, osušio i odmah obukao na sebe.

Prije tri ili četiri godine napravio sam eksperiment iz čisto znanstvenih razloga. Tijekom mjesec dana, svaki put kada bih vježbao ili otišao na vožnju obukao bih merino majicu. Tijekom tih mjesec dana majica nije oprana niti jednom. Nakon 30 dana zlostavljanja majica je pokazivala tragove intenzivnog nošenja, poput naslaga kamenca i slično, ali neugodnim mirisima nije bilo ni traga.

Zaboravih spomenuti da je majica u pitanju Endurina BaaBaa. U vrijeme kupovine bila je to jedina, najjeftinija i ne baš najkvalitetnija alternativa. BaaBaa sa otprilike 170 g/m² nije najdeblji merino kojega možete kupiti, ali bila je iskoristiva za sve osim najtoplijih dana. Kada bih vozio po temperaturama između 0°C i 5°C, tada bih ubacio još jedan tanji sloj između merina i šuškavca.

U međuvremenu sam kupio jedan topliji i deblji Helly Hansen merino. Točnije, kombinaciju merina i nekog HH-ovog sintetičkog materijala koji bi trebao grijati i raditi još puno toga. Materijal je izveden tako da je merino sloj s vanjske strane, dok je sintetika s unutarnje. Zahvaljujući većem udjelu sintetike, HH je elastičan i priljubljen je uz tijelo, što nije slučaj kod nijednog čistog merina. Ali inatoč svemu tome, nikad nisam bio zadovoljan s kombinacijom merino/sintetika kao sa čistim merinom.


Kada je mokar, sposobnost grijanja bila mu je znatno smanjena. U suhom stanju HH bi dobro grijao, ali počeo bi se osjetiti već nakon jednog do dva nošenja prilikom vožnje ili neke druge intenzivne aktivnosti, tako da sam ga nosio samo po vrlo hladnom vremenu. Za sve ostalo koristio bih čisti merino. Navodno kombinacije merina i sintetike koje proizvodi Odlo objedinjuju sve najbolje od oba materijala bez smrada, ali nisam imao prilike provjeriti tako da su sve te tvrdnje vrlo navodne.



Nakon više od sedam godina gotovo neprestanog nošenja, BaaBaa izgleda kao da sam u njoj osvanuo na nekom skupu feministkinja i svima okupljenima naglas spomenuo mater neizdepiliranu. Bilo je krajnje vrijeme za novi merino.


Ovih dana izbor je puno bolji nego prije sedam godina, tako da su sada osim Endure dostupni i proizvodi tvrtki koje se bave isključivo merinom, kao Icebreker, Mons Royale i Smartwool. Ja sam se nakon malo istraživanja odlučio baš za ovaj posljednji. Ovaj put za malo više novaca dobio sam puno više merina.


Smartwool-ova majica je sa 250 g/m², a vuna je znatno mekša od one koju koristi Endura, te je cijeli proizvod osjetno kvalitetniji. Poput Endurine, ni Smartwool-ova majica nije priljepljena uz tijelo, ali ne bih ju opisao ni kao široku. Recimo da pažljivo i nenametljivo prati konture tijela. Pomaže i njihova tablica veličina koja odgovara stvarnom stanju tako da se možete osloniti na nju prilikom kupovine na nenošeno.

Smartwool u ponudi ima i tanjih merino majica od 150 i 195 g/m², ali odlučio sam se za najdeblju s obzirom na dosadašnja iskustva s Endurinim merinom. Moj Smartwool biti će iskoristiv za cijelu zimu, jesen i manji dio proljeća. Za sve ostalo ipak je malo previše vune u pitanju. Možda bi 195 g/m² bio bolji kompromis za cijelu godinu. Unatoč tome, vjerujem da sam napravio dobar izbor i siguran sam kako će me ova merino majica vjerno služiti kroz cijelu krizu srednjih godina i još malo više,

Na kraju, pored svega navedenog, ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko još uvijek provodio dane zaudarajući u sintetici, osim zahvaljujući svojoj gluposti ili škrtosti.

30.12.15

Najbolji trgovački putnik na biciklu

Neobično mi je teško pljuvati po mrskom mi Plusu kada gledam ovo. Akrigg je mokar san svih marketinških spletkara jer može bilo koji bicikl učiniti privlačnim, a da pri tome ne kaže niti jednu riječ o istome. Prilažem dokaz broj 32.

27.12.15

Vodič za materijaliste

Opet je to vrijeme u godini. Ne mislim na blagdane nego na vrijeme kada sam opet bez bicikla jer sam ga iz ovoga ili onoga razloga bio primoran prodati. Ponovno. Taj "trend" postaje prilično frustrirajući. Ne tješi me ni činjenica da ga zbog posla ionako ne bih mogao voziti. Osim što me posao udaljio od bicikla kojeg nemam, udaljio me i od bloga. Ali ovaj sam put ipak imao pristup internetu, pa sam barem mogao surfati za hipotetskim budućim biciklom i biti u toku s biciklističkim događanjima bez višetjednog nadoknađivanja, kao što je to bio slučaj prije nešto više od godine dana. Naravno, uvijek ima vijesti koje me zanimaju više od nekih drugih, a vezane su uz hardtailove. Neće ih nedostajati niti u 2016, iako se ispostavilo da su neke hardtail vijesti prilično razočaravajuće.

Prvenstveno one vezane uz Ragley. Sjećam se da su relativno davno počeli na dobar način. Bili su jeftina, ali iz nekog razloga privlačna čelična alternativa. Zatim je nastupio period tijekom kojeg sam čuo jako malo o Ragleyju i kada sam njihovu skromnu paletu modela povezivao s nečim pljesnivim, ustajalim i žalosnim. Nakon toga ništa više nisam čuo u vezi Ragleyja niti sam htio čuti.

I onda su prije nekoliko mjeseci počeli curiti djelići zanimljivih informacija o novim modelima sa starim imenima. Napetost je rasla, informacije su i dalje bile šture, s obećanjima se nije štedjelo, a očekivanja su bila prevelika. Kao što je to uvijek slučaj sa očekivanjima. Na trenutak sam čak pomislio kako je Ragley u stanju napraviti ramu koju bi, pa ne znam... Poželio? Kada su Raglyjevci konačno predstavili nove modele, jedina stvar na koju sam mogao pomisliti bila je: dosadno. Ali "dosadno" na način na koji bi to izgovarala hrpa zombija: "Dosadnoooo, doooosaaaadnoo, dosaaaaaarghlj...".

Ragley je imao priliku početi iz početka i napraviti nešto svježe, drugačije i originalno koliko to može biti, jer na tržištu koje vrvi sličnim malim brendovima čije je proizvode ponekad teško razlikovati jedne od drugih, treba bježati od prosječnosti na sve moguće raspoložive načine. Ragley je imao puno toga na raspolaganju, ali nije iskoristio gotovo ništa. Očistili su i pojednostavili dizajn; igrali su na sigurno gdje god su to mogli i navodno su se kvalitetom (a definitivno cijenom) približili ostalima. Ali unatoč svemu što su napravili, ne postoji niti jedan razlog zbog kojega bih kupio Ragley prije neke druge rame, osim zbog njihove istančane konzervativnosti prožete dosadom i velikom količinom monotonije. Realno, previše je ovdje riječi bačeno na Ragley.

Jedna druga tvtrka koja definitivno zaslužuje više riječi je Guerrilla Gravity iz Colorada. U vrijeme dok je većina proizvođača preselila svoju proizvodnju na Daleki Istok, ekipa iz Guerrille odlučila je pokazati srednji prst proizvodnji na Tajvanu i odlučila sve proizvoditi kod kuće, u Denveru. Prije nekog vremena pročitao sam negdje nečiju forumsku izjavu kako ekipa iz Guerrille radi na hardtailu koji bi trebao ugledati svjetlo dana vrlo uskoro. Forumska naklapanja ovaj put ispostavila su se kao istinita i prije oko mjesec dana gerilci su procijedili prvu fotografiju hardtaila zvučnog naziva Pedalhead, nastavivši s heavy metal i hard rock tematikom kao i s dva prethodna modela.

Na prvu je loša Instagramska fotografija sugerirala na 29-ku ljute geometrije koja obećava, ali pažljivija analiza otkrila je ramu koja izgleda kao da ju je napravio netko kome je ostalo nešto cijevi viška nakon što je zavario neku ogradu. Nadao sam se da je u pitanju samo prototip i kemijanje oko finalizacije geometrije, ali ispostavilo se da je to gotov proizvod (!).


Nedavno su na svojoj stranici objavili sve ključne podatke o svojoj hardtail nakazi. Vrlo kratak stražnji kraj, vrlo prostran prednji centar, vrlo vesele ostale geometrijske brojke, Boost, 27.5+ i 29" kompatibilnost, bez press fit-a, i sve to s cijenom koja nije pretjerana s obzirom na mjesto zavarivanja. Uglavnom, na papiru sve izgleda hardtailovski gotovo savršeno. Naravno, ako možete zanemariti Minecraft izvedbu rame. Ja ne mogu.

Da popravim umjetnički dojam i okus u ustima, spomenut ću Last i njihov Fastforward. Od prve objavljene fotografije bilo je jasno da je samo pitanje vremena kada će se taj hardtail početi proizvoditi. Čistih, jednostavnih čeličnih linija, bez suvišne manipulacije cijevima i nakaradnih ojačanja, Lastov prototip izgledao je kao pun pogodak.


Unatoč tome, momci iz Lasta uporno su prodavali priču kako su neodlučni, iako možda i nisu. Kada je projekt Fastforward službeno dobio ime i kada su objavljene sve specifikacije, bilo je potrebno manje od 24 sata da bi Lastovci na Kickstarteru skupili dovoljno eura za početni budžet. S današnjim danom imaju tri puta više love nego što im je trebalo za početak.

Pogađate, rama je kompatibilna sa + kotačima, ali Boost je izbjegnut na isti način na koji su to odradili Cannondaleovci, samo bez prestižnih naziva. Nekome 135mm dropouti možda budu kamen spoticanja, nekome ne. Ali za pretpostaviti je kako će zbog relativno povoljne cijene Fastforward biti prečest prizor na forumima koji vrve biciklističkom verzijom geekovskih neonacista.

Još jedan brand čiji bicikli i rame često nepravedno prolaze ispod mog snobovskog radara je i Genesis. U njihovoj brdskoj ponudi koju će slijedeće godine, naravno, predvoditi 27.5+ modeli Longitude i Tarn, sasvim nezamijećena ostala je potpuno nova verzija High Latitude. Čelična 29-ka moderne geometrije (iako nisu išli u krajnosti kao GG s Pedalheadom), nekim čudom bez Boost-a, koja dolazi u nijansi beblje plave. Koja je očito nova beblja ružičasta za 2016.

I neobično mi se sviđa što u ovoj epidemiji 27.5+ pošasti još postoje ljudi koji će napraviti ramu koja će služiti isključivo za 29" kotače, bez ikakvog spomena o kompatibilnosti sa + glupostima.

Kod Spot Brandovog novog Rockera to nije slučaj. Osim već spomenute neizbježne + kompatibilnosti, novi Rocker zavaren je od Reynoldsa 853, a tu je i Boost i plava boja. Ako je suditi prema brojkama, geometrija je kompromis između utrkivanja i manje ozbiljnih aktivnosti na biciklu, ovisno s koliko hoda raspolaže vilica na Rockeru. Ako si iz nekog razloga želite zakomplicirati život, na Rocker je moguće nakeljiti i pogon s remenom. Unatoč cijeni zaslužuje mjesto na mojoj wish listi.


Pošto sam vrlo pristran kada je u pitanju Chromag, posljednji poželjni hardtail koji mi pada na pamet dok ovo tipkam ostavio sam kao Kanadski šećer za kraj. Radi se o Mad Max verziji njihovog Rootdowna, nazvanoj Rootdown B.A. što bi u ovom slučaju trebalo značiti Bad Ass. Chromagovci se još nisu službeno izjasnili o novoj rami, tako da sam do svih informacija došao preko kataloga Kanadskog distributera.

Čelik je isti, stražnji kraj je sa 413mm ekstremno kratak, prednji centar je dulji, bb nešto niži, a maksimalni hod vilice oko kojeg se vrti geometrija je 160mm. U sve to ugurali su i Boost, kao i dovoljno otvora na rami za vaš podesivi stup sica. Nedavno se na Chromagovom Instagramu pojavila fotografija instagramski standardno loše kvalitete na kojoj se nalazio bicikl koji neodoljivo podsjeća na Lošu Guzicu.


Postoji samo nekoliko stvari koje mi se ne sviđaju kada je u pitanju novi Rootdown. Prema jednom forumskom lešinaru, bb će biti press fit tipa. Iskreno se nadam da je dotični samo loše informiran, te da nesvjesno laže i obmanjuje. Druga stvar je što mi ovakav bicikl ne treba. Osim ako se u međuvremenu ne preselim u Alpe, Rootdown B.A. za mene ima smisla kao i skupo odijelo za pretilog polupismenog novopečenog saborskog zastupnika iz Donje Pripizdine. A opet, kada je netko od vas posljednji put kupio bicikl vođen zdravim razumom?

25.12.15

Sretan Božić?

Ako ste i ove godine odlučili slaviti Božić, stvarno ne znam što bih vam rekao.