17.4.09

Mr. All Mountain

Za Marka Weira ste možda čuli, možda niste, možda su u šumi, nije sveprisutan poput nekih razvikanih imena u biciklističkom svijetu i nećete ga vidjeti u Disorderu ili Krankedu kako prkosi gravitaciji poput silikonskih sisa, ali Weir je jedan od najboljih i najsvestranijih biciklista. XC, DH, Super D, 24h, maratoni, ne obavezno tim redom. O Weirovoj veličini govori i neki od sponzora sa liste istih: Santa Cruz, Hayes, Fox, WTB, MRP... Ljudi iz industrije koji ga poznaju opisuju ga kao prilično poremećenog, vrlo brzog, vještog, predanog, zabavnog, sklonog tračanju i općenito dobrog čovjeka. Ali ne bi bio ovdje gdje jeste da osim biciklističkih kvaliteta nema i sposobnosti samopromocije i osjećaja za odnose sa javnošću. U vezi Weira zanimljivo je i to što se ne drži slijepo rasporeda utrka u kalendaru već neprestano traži nove izazove: Hell Ride, milijun vertikalnih stopa u godini dana, singlespeed utrke i još svašta nešto. Ali idemo redom.


Rođen je 1973 u Detroitu, pohađao Katoličku školu gdje naučio sve što treba znati o strpljenju, gubljenju vremena i boli. Još kao balavac je bio jedan od onih što su bili preodređeni za bavljenje sportom. Bilo kojim. Za početak, izabrao je nogomet. Igrao je ne samo za jednu, već 3 momčadi. To je potrajalo do srednje škole gdje mu je trener pokušao objasniti da nogomet nije kul i da bi trebao igrati drugačiji nogomet. Na kraju je igrao oba samo da bi raspizdio kouča. Sport ga je u biti i držao u školi. Prvi dodir sa biciklom je bio bmx na kojem je vozio prijatelja koji bi obično stajao na pegovima i srao gluposti dok bi mali Weir pedalirao uzbrdo.
Nakon srednje uslijedilo je par godina ničega i lokanja sa jaranima. Sve dok se jedan od njih nije počeo hvaliti kako ima novi bicikl i kako je to nešto najbolje što mu se dogodilo u životu osim saznanja da može pišati stoječki. Slijedeći dan i Weir je kupio bicikl. I otada vozi skoro svaki dan. Bicikl je za njega postao sredstvo kojim se kažnjavao zbog loših odluka u životu, zbog nedostatka opcija na koje bi mogao biti ponosan i općenito jer nije imao pametnijeg posla. A i mrzio je svoj posao.


Taj egzorcizam potrajao je oko četiri godine i cijelo to vrijeme je uglavnom vozio sam. Nakon nekog vremena taj mazohistički pristup počeo je donositi rezultate na utrkama. A ubo je i posao u WTB-u gdje radi na razvoju proizvoda i brine se o organizaciji tima. Ima i gumu koja nosi njegovo prezime. Weir je došao do svega toga a da u biti i nije pobijedio na puno utrka, ali je uvijek bio negdje pri vrhu. Ali na jednoj utrci je bio i ostao majstor te šampion sedam puta do sada. Radi se o Downieville Classic natjecanju koje ima svoj zaseban XC dio i All Mountain utrku gdje vozaci voze XC i DH. Kvaka je u tome što obje discipline treba odvesti na istom biciklu, a poredak ovisi o zbroju vremena iz obje discipline. Ova godina je trebala Weiru donijeti i osmu pobjedu zaredom na DH spustu, ali probušio je gumu te je ostatak utrke vozio na obruču koji je pred kraj ispustio dušu, a Weir je diskvalificiran jer bicikl nije bio čitav pri ulasku u cilj. Između utrka dosta vremena provodi i na svom pamp treku kojeg je napravio u dvorištu iza kuće. Poznata je i svađa između njega i donedavno umirovljenog svjetskog DH prvaka iz 90-ih, Jurgena Benekea.


Osim dominacije u Downievilleu poznat je i po svojoj "misiji" gdje si je postavio cilj prijeći milijun vertikalnih stopa. To bi bilo oko 304,800 m ili 835 m na dan tijekom godine dana. Samo što je manijak to sunio u jedanaest mjeseci. I to većinom na VP-Free-ju, ostatak na Nomadu. Usput je našao vremena i za vjenčanje sa svojom dugogodišnjom djevojkom. Na pitanja zašto uvijek vozi tako teške bicikle, kaže: "Puno su mi zabavniji. Radim to zbog treninga i pritom se želim zabavljati tako da ne vidim zašto je loše tegliti 5 kg teži bicikl ako će mi taj bicikl vožnju nizbrdo učiniti ugodnijom. Ako već morate patiti, zašto ne patite samo na putu prema gore?" A kako bi podijelio patnju sa drugima, Santa Cruz uz Weirovu pomoć organizira Hell Ride. O čemu se radi? Preko neta se prijavite sa pričom o sebi i čekate da dovoljno ljudi glasa za vas. Ako imate "sreće", ulazite među osam finalista, po četiri od oba spola, koji voze protiv Weira i Rachel Lloyd. Iako Weir i Rachel kreću sat vremena nakon osam smrtnika, stignu ih već negdje na pola tako da cilj ostaje jedino zakasniti za njima što manje i doći prije ostalih sedam. Staza se sastoji od kamena na kamenu različite veličine, duljine nešto preko 100 km i 4400 m uspona, svi voze na istim biciklima. Pobjednik (koji je krenuo sat vremena prije Weira i stigao na cilj nakon više od dva sata kasnije od njega) dobiva bicikl na kojem je vozio. Čestitamo!


Ove godine izabran je zajedno sa nekoliko legendi ovog sporta za sudjelovanje u humanitarnoj utrci Urge Kenya, što samo potvrđuje kakav status Weir ima među kolegama biciklistima.
Weir je i jedan od velikih promicatelja biciklizma među mladima i aktivan je u borbi sa birokracijom koja potiskuje bicikliste sa prirodnih staza u okrugu Marin. Kad vozi, ne vozi zato da bi pobijedio već jednostavno zato jer voli voziti, bicikl mu služi za istjerivanje osobnih demona, a i zato jer čovjek, kako kaže, voli bol: "To vam je kao da se neprestano udarate čekićem; kad konačno prestanete, osjećaj je jako dobar."

Nema komentara:

Objavi komentar