22.5.09

Kako sam postao vagina

Vjerojatno će se naći netko pametan i reći: "Kako to misliš 'postao'?". Zato radije takve i slične komentare sačuvajte za forume. Da li su me godine smekšale? Ili sam bio potaknut sa ona četiri šava na potkoljenici? A možda sam odlučio iz prve ruke saznati sve ono u šta se ljuti ikscejaši kunu i zbog čega su spremni staviti svoje obrijane ruke u vatru? Vjerojatno sve pomalo. A i rekao sam da je samo pitanje vremena kada ću dati priliku SPD-u. Barem na hardtailu. Da, znam koje su prednosti tih đavoljih pedala jer na prvi pogled ima neke logike na njihovoj strani. Barem u disciplinama gdje se utrke dobivaju na usponima i asfaltu. I da, znam kako olakšavaju život prilikom pedaliranja po terenu gdje je na flatovima jedini cilj zadržati noge na pedalama. I nikada nisam tvrdio da veliki SPD nije superioran flat pedalama u većini disciplina koje uključuju bicikle. Kad su u pitanju vrhunski sportaši. Ali ja se ne natječem. Ja ne hodočastim na utrke. I zašto sam onda počeo voziti na SPD-u?
Jednom prilikom pokušao sam u raspravi na forumu objasniti svoje stajalište prema tim gerijatričarskim pedalama, ali očito bezuspješno. Tvrdio sam kako se svi ti SPD-pothvati mogu izvesti i na flat pedalama. Ne tako brzo i tako lako, ali mogu. I također stoji kako će se netko vjeran flatovim lako naviknuti na SPD, ali obrnuto ne vrijedi za zakletog espedejaša. Pritom mislim na nas obične smrtnike, a ne na one kojima je biciklizam kruh.


Uglavnom, kroz raspravu iskristalizirala se, eto recimo, gruba podjela. Podjela na one koji će koristiti svako sredstvo koje će im pomoći na lakšem postizanju nekog cilja i koji će uvijek birati "utaban put"; oni će koristiti lockoute, vilice sa podesivim hodom, full suspenzije sa 80 ili 100mm hoda umjesto hardtaila, stupove sica podesive po visini, a sve to sa komandama na upravljaču i - SPD. Cilj doslovno opravdava sredstva. Iako rijetki uopće imaju cilj. A tu je i druga strana podjele, puno manja od one prve. To su ljudi koji svjesno ili nesvjesno ustraju na nekakvoj pseudo-zen filozofiji kada su bicikli u pitanju. Što manje kotačića, dugmića i pokretnih dijelova ukrašenih kraticama kako bi se dobio dojam da to nije ista stvar koju neki drugi proizvođač prodaje pod drugom kraticom. Također, neće se zamarati štednjom "dragocjenih grama", neće se priklanjati tehnologiji kako bi lakše postigli neki svoj cilj, ako ga imaju. Namjerno će birati "teži put do vrha". I najvjerojatnije će voziti flat pedale. Neki će otići u krajnost te će početi voziti single speed, ali to je već neka druga priča. Na kraju, taj teži način uvijek im se isplati kada na hardtailu sa flatovima odvezu sve što je ispred njih na ljutom maraton/XC/S&M biciklu odvezao neki tip obučen poput spermića. Da, poderao ih je na usponu, stigao u cilj prije, ali da li je za njih to zaista važno?


Poanta je u tome da u ovom slučaju ni jedan izbor nije pogrešan. Obično je naš izbor odraz našeg odnosa prema drugim stvarima u životu. Glavom kroz zid ili kroz vrata? Ovisi čija je glava. Često glava popusti prije zida i tada se vrata čine kao sasvim dobra ideja. I tako sam krenuo linijom manjeg otpora, kupio SPD pedale, patike i u isto vrijeme se naguzio napaljenoj biciklističkoj industriji i njenim inteligentnim rješenjima, a koja nisu iz Švedske. Da, lakše je izvlačiti uspone neprirodnim pokretima nogu i to u većoj brzini nego na flatovima, voziti preko nadgrobnih spomenika a da me ne brine da li će mi noge napustiti pedale ako zakurblam, a na spustevima pažnju mogu usmjeriti na puno važnije stvari od razmišljanja s čim ću vaditi pedalu iz potkoljenice ako bude 'oprostite, pobjeglo'.
I život je i dalje lijep. Razgazio sam patike, krstio pedale na neki kamen, naučio "odcijepiti" stopala od pedala na vrijeme i prigrlio ono što sam godinama odbijao prihvatiti kao bolje. I onda odem na vožnju s ljudima sa kojima već dugo vozim i koji su na flatovima. I osjećam se kao obična bablja vagina koja izgleda kao stari konobarski novčanik. Jedna dobra stvar u svemu tome je način na koji "krivnja" djeluje na mene. Tako sad, unatoč korištenju pedala za stare, nemoćne i ljude sa posebnim potrebama, trudim se voziti više i uvijek birati teži način. Jer kad se vratim sa vožnje umoran poput dva pružna radnika, znam da je teži način pravi način. A i pivo sjeda puno bolje.

2 komentara:

  1. Otkad sam naišao na link za tvoj blog na Dropbikeu
    uživam čitati tvoje postove...svaka čast i samo tako dalje...

    Daymyen

    OdgovoriIzbriši
  2. Lijepo je znati da ima još netko tko ovo čita. Osim mene. Živio!

    OdgovoriIzbriši