13.5.09

Vasco da Gamma, bijeli luk i kamenje za kupus

Nisam jedan od sklonih istraživanju novih staza po kojima se može voziti, nego radije imam parazitski pristup. Obično čekam da netko drugi prođe njima, utaba ih jednom do dva puta, nauči put, i onda idemo vozit. Uvijek mi je nekako mrsko po prvi put voziti novim stazama i putevima jer šanse su 50:50 da je staza gubitak vremena jer je jednostavno dosadna i nezahtjevna (šifra: Borovik), pa makar cijeli dan bili okruženi naizgled nedirnutom prirodom i navodno svježim zrakom. Iako nas bicikli vežu i spajaju, u isto vrijeme su i dokaz koliko smo različiti. Nekome je bicikl sredstvo za rekreaciju na kojem će provesti dan u šumi i biti savršeno zadovoljan, dok meni to jednostavno više nije dovoljno. Da, lijepo je biti u prirodi i sve je to divno te krasno, ali glupo je potegnuti 150-200 km iz Pobosutlja na neko pošteno brdo i onda se voziti po šljunčanoj cesti. Znači, ako već nema uređenih staza, jedina alternativa jest postati Vasco da Gamma na biciklu.
A s obzirom da sa godinama kriteriji gube na krutosti, 'kompromis' postaje sve češći pojam, a i pošto ne odbijam poziv na vožnju (osim ako sam desetkovan nekim od oblika alkohola), prije nekoliko dana odazvah se na vožnju bespućima Papuka i istraživanje istoga u potrazi za stazama vrijednim pažnje. Što uopće nije bila teška odluka jer je ekipa bila nadstandardno dobra, Z je imao plan, a moral nam je izlazio na guzicu. 2/3 puta do Velike sam prespavao i propustio veći dio od 174 živopisna sela koja su međusobno podijeljena samo tablama. Vrijeme je bio neloše, a komaraca malo. Znači, prvi uvjeti za dobar dan bili su ispunjeni. Ostale smo morali malo pričekati jer trebalo je prvo savladati krvnički uspon kroz šumu preko drvlja i kamenja. Definitivno je vrijedilo, jer smo ubrzo stigli na Tisovac sa kojeg se pružao neponovljiv pogled. Za daljnje upute se raspitasmo kod nekog simpatičnog čiče sa motornom pilom (ako zanemarim Leatherfacea, ima dosta filmova gdje su slični mesari uljudni i susretljivi).


Put do Češljakovačkog visa je light osim znojnog uspona prije izvora potoka. E, odatle pa prema Jankovcu počinju zanimljive stvari. Veći dio je singltrekić koji vodi kroz biljke koje zaudaraju na bijeli luk i koje su nas pratile skoro cijelim putem od Velike do planinarskog doma. Za one koji žele znati više, smrdljiva biljka zove se Srijemuš i jestiva je. Staza je bila skroz u redu, osim što je trebalo pripaziti na kamenje koje podmuklo vreba na vaše pedale ili stražnje mjenjače. Bilo je i nešto uspona prije nego smo izbili na put koji vodi od "autobusa". Znao sam da prije Jankovca postoji onaj isprani kameni spust koji ne ostavlja zarobljenike, ali zaboravio sam koliko opasan može biti ako se opustite na njemu. Nasreću, nije bilo unfala, a na preživjele čekao je hladan Pan(j).
Za povratak je bilo više mogućnosti, ali odlučismo se za onu najzanimljiviju - Poučnu stazu. Nakon vidikovca na Nevoljašu ima jedan mali dio uspona i spusta koji je posijan kamenjem veličine onih za kiselit kupus. Samo zbog toga (i zbog "panorame") vrijedi se popeti do Nevoljaša. A Poučna je priča za sebe. Nije predviđena za bicikliste i ima puno ravnih dijelova na kojima se ne smije zaboraviti na kočnice jer ravni i brzi dijelovi najčešće naglo završavaju sa gromadama kamenja veličine ministra financija i stazom koja obično vodi oko stabla. Ali ima i zavojite dijelove gdje se na stazi nalazi kamenje koje strši iz tla na najgorem mjestu + hrpa sitnog kamenja koje pridonosi težem (ili nikakvom) zaustavljanju ako pretjerate. Zahtjevno, ali zabavno. Bilo je ranjenih, ali ništa fatalno. Je li to bio dobar dan? Hmmm... Sjedi, 4.


Uglavnom, Psunj i uređene staze su još uvijek broj 1 u mojoj knjizi i volim kada znam na čemu sam. Ali ima nešto u vezi Papučkih neuređenih staza gdje ne znate što vas čeka, kamo vode, gdje vam se desi da prođete kroz nekoliko zamalo-situacija i svjesni ste ih tek kad se zaustavite na kraju spusta. Nećete takve staze odvesti onako brzo kao one uređene, često će na stazi biti prepreka zbog kojih ćete morati nositi bicikl i koje kvare umjetnički dojam. Ali i te naizgled bezlične staze imaju karakter i takvi nekontrolirani uvjeti itekako mogu poslužiti brušenju tehnike vožnje ako vam je do toga.
Da li to znači da sam promijenio mišljenje o traženju novih staza? Ne baš, ali radim na tome.

Nema komentara:

Objavi komentar