28.9.09

Papučari

Prije preko nekoliko postova pisao sam o jednoj od Papučkih vožnji i kako ne volim tražiti nove staze kojima Maxxis još nije prošao, ali rekao sam i da radim na tome. Još uvijek nisam promijenio mišljenje o neutabanim stazama, a prošla "ekspedicija" na Papuk od mizernih 20-ak km koji su se činili poput 10 sati razredne zajednice nije pomogla. Dobro, uspon od Velike do Tisovca i nadalje te naviše kako bi se spustili na Jankovac i nije bio za baciti. Tehnički, vozljiv uspon ali prečesto i tehnički zahtjevan, a uz to zahtjeva i snagu koju nemam. I prečesto govorim 'tehnički'. Ali ajde, sve je to za žene, preživjeli smo, popili smo pivo na Jankovcu i uslikalo se nešto fotaka koje možete pogledati ovdje jer Blogger danas odbija suradnju.

E, a onda, umjesto da sam otišao na Poučnu i odradio već provjereni spust, spustio se u Veliku, stavio noge u potok, naručio Pan i češao jaja kao čo'ek, poslušao sam Druge i krenuo na mukotrpan uspon koji će navodno biti nagrađen spustom boljim nego vječnost u raju sa 70 djevica. Ostatak dana proveo sam noseći bicikl, ili ga gurajući, ili sam ga vukao, ali najmanje vremena proveo sam NA biciklu. Osim toga umor je učinio svoje. Prigodno, prednji mijenjač je vrisnio što i nije imalo nekog utjecaja na ostatak vožnje, ali treba se zabilježiti u statistiku. Zona sumraka.

Jedna od nekoliko stavki za obaviti bila je i popeti se na Ivačku Glavu. U biti, planinarili smo s biciklima. To je ono najgore, penjali smo se kao hrpa Sizifa da bi smo se spustili niz neku stazu o kojoj se pričalo kao o jednorogu. Svi su čuli za njega, ali nitko ga nije vidio. A tijekom samog uspona gotovo svi su izgubili volju za spomenutim spustom. A još veći udarac i ovako nikakvom moralu bio je kad smo naletili na neku brojnu obitelj koja je šetala uzbrdo pješice kao da idu sa mise. Kroz glavu mi je prolazilo kako taj spust možda i ne postoji...

Nakon ne-znam-ni-ja-koliko-vremena-jer-sam-izgubio-pojam-za-isto došli smo na omanje raskrižje s putokazom. Lijevo: kraći dosadni spust do Velike. Desno: gad dem madafaka kak saka spust! Pošto sam bio spreman kao Pantelija, pridružih se povrijeđenima i izcrpljenima te sam otišao lijevo. Za nekog odmornog prvi dio spusta bio bi čak i vrlo neloš, ali za nas je ovo bilo samo produžetak agonije, pogotovo zato jer su sve rupe i oštro kamenje prekrivene lišćem. Još više zato jer je nakon malo spuštanja do ruba s kojeg se pruža pogled na luksuzni kamenolom, ostatak puta blagi ali dosadni uspon. Koji završava uzbudljivim spustom po cesti gdje su me samo povremene rupe držale budnim. Dražesno!

Negdje u pola piva pridružili su nam se i ostali. A najbolje su svemu jeste to što se ni oni nisu spustili onim famoznim spustom (!). E sad, možda se negdje krije poanta u cijeloj ovoj priči, ali neću se truditi kako bi ju pronašao. Sve je to fino, u prirodi smo, nema ravnice ni za lijek, družimo se, guramo bicikle, kvazi team building, ovo ono, ali je ipak sranje jer svaki uspon trebao bi završiti spustom. Osim ako ne živite na vrhu brda. A spustovi na Papuku ovakvi kakvi su sad - su šugavi. Znam samo kako ću pristojno odbiti svaki slijedeći poziv na istraživanje bespuća Papuka. Osim roštiljanja na Jankovcu. Ali bicikl ostaje kod kuće.

4 komentara:

  1. cmizdrish kao mala curica u ovom postu..umirali ste na usponu i spust nije izgledao kao segment iz kakvog seasonsa ili roama..i kaj sad? sve je to dio tog divnog brCkog biciklizma kojeg volimo:)
    ride on!!1

    OdgovoriIzbriši
  2. Naravno da cmizdrim! Volim ga, ali jebeš brcki biciklizam ako se vozim po brdu gdje mi bicikl služi samo kao balast i kao nešto što ću veći dio dana gurati uzbrdo kako bih "razbio monotoniju", ali ne zato što JA ne mogu pedalirati već zato što SE ne može pedalirati jer su staze po kojima su me vodili dosta rasistički nastrojene prema biciklistima. Bolje da sam ostao kod kuće slagati čarape.
    Ali hvala na čitanju.

    OdgovoriIzbriši
  3. a hebiga..gurat se mora kad se penje na svako veche brdo, osim ovih pitomih tipa sljeme i tak...ali istina, bezveze je ak 80% vozhnje prode u tome. ja sam nakon jedne 5+ sati guranja/noshenja 'vozhnje' doshao do odluke kako nechu gurat vishe od 2 sata ukupno po vozhnji. i to uz uvjet da se ipak isplati zbog necheg gurat:)

    OdgovoriIzbriši
  4. Pošteno Nevere. Ali onaj dan se nije isplatilo ni gurat ni vuć. Iako ima fina ruta preko Papuka sa pristojnim usponima i spustevima nakon kojih se čovjek ne osjeća zakinuto, ali ovo nije bilo to.

    OdgovoriIzbriši