8.10.09

Kako to ja vidim

Ova godina bila je bolja od prošle što se tiče vožnje, ali i nije da sam se baš pretrgo kako bi vozio. Kako je godina odmicala primjetio sam kako sve češće imam izgovore zašto nisam vozio jučer, zašto nisam vozio danas ili zašto neću voziti sutra. Nešto mora biti krivo kad počnem nalaziti izgovore za ono što volim. Kao da sam u braku i da me svaku večer boli glava. Na sreću, bicikl me neće ostaviti nakon nekog vremena i otići s prvom hodajućom erekcijom koja naiđe u dječjoj majici, počupanim obrvama i bradom nacrtanom markerom.

Nije da živim pod pritiskom kako moram voziti jer mi o tome ovise rezultati na utrkama. Jebeš utrke. Dani su lijepi, vrijeme je još uvijek toplo, blata ima samo u kutijicama sa kozmetikom u DM-u, i gdje je problem? Vjerojatno u tome što mi je bicikl prije bio prioritet, ako sam uopće imao prioriteta. Dok sada to nije slučaj jer nekako se sve proguralo ispred tog kotrljala koje život znači i sad puno manje vremena ostaje za pedaliranje. Sve se svelo na vikend vožnje, a to je pogrešno. Da, pogrešno, jer poštapalica kako je nešto "kao voziti bicikl" i ne drži vodu. Nema rutine, nema osjećaja, nema snage, nije zabavno. A i glupo je ne koristiti ono što imamo, a za što bi neki dali sve. Pogotovo sad dok sam mlad i dok ne osjećam potrebu za kosmodiskom.
Ali činjenica kako postoje ljudi poput Bobbyja McMullena uvijek me podsjeti kako sam glup i nezahvalan. I to ne samo ja već i velika većina vas koja ovo čita. Sama priča nije nova jer Bobby vozi već dugo, ali za one koji ne znaju, Bobby je slijepi bajker. Ali idemo redom.


McMullen je od malena bio predodređen za sportaša, iako je od svoje dvanaeste nosio teret u vidu dijabetesa. Unatoč tome živio je zdravo, igrao je nogomet, beseball, košarku, skijao za tim iz Utaha, usput diplomirao političke znanosti i upisao pravo. I tada je ono što je počelo kao problem čitanja sa ploče tijekom predavanja, završilo kao slijepoća. Imao je 29 godina, bio tek na prvoj godini faksa i bio je slijep. Napustio je faks i nastavio skijati sa vodičem i čak je bio u timu s kojim je nastupio na Paraolimpijskim igrama. Da ne bude sve tako "lijepo", zbog dijabetesa ubrzo su mu počeli otkazivati bubrezi i gušterača. Bobby je stavljen na popis za transplantaciju i za razliku drugih ljudi sa bubrezima koji su bacili riku, on je prijepodne skijao i vozio bicikl, dok bi popodne tri puta tjedno išao na dijalizu. Donor se pojavio, friški organi bili su u Bobbyju i skijaške staze su čekale. Ovaj put bez dijabetesa, zahvaljujući novoj gušterači.


Nakon tri godine tijelo mu je počelo odbacivati organe te se ponovno našao na dijalizi, što je trajalo slijedeće dvije godine. Tijekom te dvije godine upoznao je medicinsku sestru koja je sada njegova supruga. A ono nevjerojatno (između ostalog) jest kako je Bobby ponovno uspio pronaći odgovarajućeg davaoca organa. Nakon toga, sada već u 40-oj, napustio je skijanje i okrenuo se isključivo biciklizmu, ali ubacio je i jednu polu-Ironman utrku u raspored. Omiljena disciplina mu je downhill iako nerjetko vozi i XC. 2006 odvezao je 3000 milja preko američkog kontinenta vozeći za tim Donate Life kako bi podigao svijest o doniranju organa.


Bobby vozi s vodičem koji se nalazi jednu do dvije dužine bicikla ispred njega i urla kamo treba voziti ili što im dolazi u susret. Vodič uvijek mora imati obučeno nešto svijetlijih boja kako bi McMullen mogao barem pokušati vidjeti gdje je vodič. Naime, tehnički, on nije potpuno slijep. Na lijevo oko ne vidi apsolutno ništa, a ako je dan lijep na desno vidi ovako. Lijepo kažem, samo tehnički, jer naspram njega Ćiro Gašparac je snajperist koji u slobodno vrijeme popravlja satove. Dosta mu pomaže i buka koju stvara bicikl ispred njega jer se uvelike oslanja i na sluh. Staze po kojima vozi, prije utrke prođe pješke kako ne bi išao naslijepo (da, znam zvuči glupo). Ali iako slijep, to mu puno pomaže jer doslovno opipava skokove i doskoke kako bi barem otprilike znao što ga čeka kad vodič drekne: "Skok! Skok!". Zahvaljujući upornosti, jedinstvenom pozitivnom pogledu na život ("Moja čaša nije napola prazna ili napola puna. Jednostavno je... puna!") i rezultatima na utrkama privukao je veliku pozornost medija a pogotovo sponzora, koji mu omogućuju da se i dalje bavi onim što ga čini jednim sretnim slijepcem. Prošle godine snimljen je i film o njemu, "The Way Bobby Sees It", a mogli ste ga vidjeti i u posljednjem Kranked-u.



Do sada, Bobby je polomio, natukao, iščasio, istegnuo, ogulio vjerojatno sve što je mogao, ali vozi i dalje jer bicikl je njegov aparat za održavanje života. McMullen kaže: "Toliko klišeja može se primjeniti u mom slučaju. Ali sve se svodi na to da donesete odluku kako ćete učiniti ono što želite, kako ćete se okružiti ljudima koji vam izvlače osmjeh na lice - jer sve te stvari, transplantacije i medicinski postupci, ne bi mi značile ništa da nisam bio u mogućnosti raditi ono što sam želio, okružen ljudima s kojima sam sada. Nije važno ono što imate, već ono što ćete učiniti s tim."
I kad opet odbijete poziv na vožnju ili nađete neki izgovor, razmislite malo o ovome. Nema dobrog izgovora da ne radite ono što volite. Ako to stvarno volite. U suprotnom, samo serete kao i ja.

Nema komentara:

Objavi komentar