21.2.10

To je moj uglješa!

Nije me dugo bilo s nečim iole suvislim. Nije da ne stignem, nego sam stvarao privid zaposlenosti i nedostatka slobodnog vremena, usput ne radeći ništa. Kad smo već kod ne rađenja ničega, to bi bilo lijepo raditi u životu. Napraviti od života ono što alkemičari nisu uspjeli napraviti od kamenja i moći reći kako radim nešto što volim. Baš zato što nas od malena kljukaju uvjeravanjima kako se što prije moramo osoviti na vlastite noge, oženiti se, skućiti se, napraviti nekoliko derišta koja će nas mrziti i slušati punk, te da moramo raditi posao koji ne volimo. Uz to, u genetskom je kodu ljudskih ekvivalenata klišejima da osuđuju, na više manje nego više suptilne načine, one koji npr. imaju 29 godina, neoženjeni su, ne vole djecu i još uvijek nemaju pojma što žele raditi u životu i lijepo im je. U biti, ne smetaju njima te naše neradničke statističke činjenice već one druge vezane uz njih same jer, iako su ispunili svoj plan i program te sad rade na povećanju konfekcijskog broja i otkrivanju praktičnih strana odjeće za trudnice, ipak to nije to. Uvijek nešto nedostaje, čak je i praznina opipljiva. Sretni su oni koji ju znaju popuniti na pravi način.

Ali novac ne može kupiti happiness.

Mislite da je lako ne raditi ništa? Naravno da nije. To su presrasude. Ne govorim o slučaju kada ste na to primorani otkazom, popularnom nezaposlenošću ili time što ste završili pogrešnu školu i popušili. Mislim na 'ne raditi ništa kao osobni izbor'. I usput raditi ono što volite kao hobi. Ako vam je genetika naklonjena i ako se hranite relativno zdravo, možete živjeti 100 (slovima, stotinu) godina. Ali vratimo se na mojih 29. Još uvijek nemam pojma što želim raditi u životu. Osim voziti bicikl. Ali to nije nešto od čega se u Hrvatskoj može dobro živjeti. Osim ako niste poštar. Čak i da sam vrhunski biciklist, neka pijandura sa cirozom jetre koja igra u drugoj nogometnoj lizi i daje jedan gol mjesečno vjerojatno može živjeti bolje od svoje sportske karijere nego ja. Fumići, radije ostanite gdje jeste i sve će biti vunderbar.

Und mein brüder auch!

Dovoljno o neradništvu i domoljubnim koracima unazad. Želim piskarati o sugestiji koju sam nedavno dobio od jedne osobe koja relativno redovno prati moje piskaranje, a čak i ne voli bicikle. Uglavnom, kaže kako bih trebao pisati afirmativnije, pisati pozitivno, pisati više o stvarima koje volim a manje o onima koje mrzim. Što nije jednostavno jer postoji previše stvari koje ne volim u vezi onoga što volim. Najviše mi smeta silna kuknjava koju slušam, koju gledam i o kojoj čitam. Što se desilo s muškarcima na biciklima? Kako pisati afirmativno o tome da sve više muškaraca ima vaginu? Moj pradjed doživio je 101 godinu, jeo je šoder, biciklom bi vozio od Babine Grede do Beograda i sahranio je dvije žene. Da je još živ i malo mlađi, bio bi kao Tinker Juarez samo s puno manje kose. I ne bi mu smetalo što mu je bicikl težak, što mu se gume teško kotrljaju, što nema nekoliko lock-outa i ful suspenziju, što ona uzbrdica od prošle godine nije bila ovako strma i što u šumi ima puno kamenja i korjenja na stazi.

Weir pored svog XC bicikla. Legenda.

Što se dogodilo s principima? Ako vam već teška noga života stoji na jajima i prisiljava vas da igrate po tuđim pravilima, zar nije bicikl barem jedna opcija za plivanje protiv struje? Birati sredstva za cilj. Uvijek linijom većeg otpora. U jednoj ruci držati pivo a s drugom pokazati srednji prst svima koji tvrde suprotno. Naravno da će se malo ljudi poistovjetiti s ovim jer si žele olakšati život na biciklu. Ili su neuki. Ili znaju previše za svoje dobro. Taj broj bit će još manji ako uzmem u obzir koliko ljudi uopće zaluta na ovaj blog. Ali nema veze jer uvijek ću biti bajkerski rasist. Ne shvaćajte to doslovno, Shaums March je Samuel L. Jackson u brckom biciklizmu.

1 komentar:

  1. tooo care...nisam britak na riječima kao ti ali čitaš mi misli
    sasvim slučejno sam naletio na ovaj blog i do jaja je..pozdrav iz Đakova

    OdgovoriIzbriši