22.3.10

Strah i prijezir u Požezi

Kada se vratim kući s osjećajem kao da je prošlo puno više, a ne samo jedan dan kao u ovom najsvježijem primjeru, bio je to dobar dan. A jučer je bio stvarno dobar dan. Doduše, ne rezultatski, jer kao jedini član nepostojećeg biciklističkog kluba "Neradnik" nikad nisam stremio visinama pobjedničkog podija koje su za mene nedostižne. Ovaj put samo sam htio završiti utrku, ali zahvaljujući neznanju potpomognutom neutemeljenim optimizmom završio sam u klasi Open što je značilo dva kruga. A nakon završenog prvog kruga bilo je jasno da je to sve od mene. Uljudno sam se zahvalio domaćinima na organizacijskom paklu kojeg su jako dobro odradili i otišao na pivo.


Sama staza nije bila pretjerano tehnički zahtjevna. Brzinac po poligonu za brzo zagrijavanje, usponi kratki i strmi s malo blata, spustevi široki, više manje pregledni, bez iznenađenja. Osim tipa koji je bez razloga pao metar ispred mene i kojem sam napravio trošak centriranja oba kotača. Krug od 15km ni na papiru nije izgledao kao izazov, ali bio je. Pogotovo zahvaljujući mojoj gerijatričarskoj formi koje sam brzo postao svjestan i šupačkom vjetru zbog kojeg sam imao osjećaj kao da vozim kroz vodu. Ali te stvari nisu zamarale male ikscejaše u preuskoj odjeći koji su sunili dva kruga i tražili još. Respekt! Iako su neki otrovni jezici tvrdili kako su u pitanju nedozvoljena sredstva.

A možda stvarno ima nešto u toj uskoj odjeći. Pristao bih ju nositi kada bi našao neke od tih uskih krpica zanimljivog dizajna...


Dovoljno o dosadnim stvarima!


Ono najbolje dešavalo se u mehani i oko nje gdje su brojni Pobosutljani nečešljane kose radili ono što rade najbolje. A to nije biciklizam, iako su momci pošteno odvezli svoj krug bez većih problema. Šavanjina vila patila je od rigor motrisa, Žure je tijekom utrke degustirao vino, a Brzi se iz bolnice vratio kao iz tvornice kutija. Ali bili mi izgubljeni, ranjeni ili prljavi, bicikli i pivo još nas jednom vežu i spajaju.

Na kraju smo ostali samo mi, organizatori, par domaćih i tip koji je nekoliko sati točio pivo i žalio se na bolove u rukama. I baš zato je ovaj dan bio dobar. Ne zbog alkohola kao društvenog lubrikanta već zbog ljudi koji su ga pili samnom. Bilo je tu novih ljudi, bilo je tu starih ljudi, ali da li mi je bilo dobro zato što su u pitanju stvarno dobri ljudi ili zato što se rijetko svi nađemo pored bačve piva? Vjerojatno oboje. Ponovilo se.


Oni prisebniji od nas krenuli su dok je bilo najbolje. Oni drugi odlučili su baciti oko na noćni život Požege i provjeriti da li tako nešto uopće postoji. Ja sam ostao sam (na Badnjaaaak...) u trećoj grupi koja ni nakon toga nije krenula kući, već sam i dalje nastavio piti kao da se mrzim. Ponekad se pitam što moja jetra misli o meni... "Kakvo si ti govno... Zar mi je to 'hvala' za svu masnu hranu koju si zahvaljujući meni protjerao kroz guzicu?! Smeće nezahvalno! Uzimam djecu i idem majci!"

I što se dogodilo od trenutka kada sam donio pogrešnu odluku na terasi u Saksu do sada?

Bio sam u autu s vatrogascem koji vozi kao da negdje gori. Bio sam na vatrogasnoj "zabavi". Slušao sam o ljubavnim problemima Požežana i o pozitivnim stranama patološke debljine i seksa. Upoznao neke ljude koje sam odmah potom i zaboravio. Opet u autu s vatrogascem i još nekim ljudima (da, gorilo je). Dokopao se preuskog kreveta i veći dio noći divio se samom sebi koliko glup mogu biti (iznenađujem se i dok ovo pišem). Spavao s Rudijem koji ne hrče. Saznao kako sam zapio svu lovu i obratio se Vidi za financijsku injekciju. Vida je pomogao, povezao me i prodao mi sic (hvala Vida!). U vlaku ubio vrijeme fotografirajući. Vozio se u kupeu s najružnijom trudnicom u svemiru i pitao se kako izgleda ponosni otac i koliko prstiju će dijete imati. Čitao na tablama imena sela za koja nikad nećete čuti ako se vozite brzim vlakom. Presjedanje u Brodu iskoristio da posjetim dobrog jarana kojeg rijetko viđam. Došao kući voljenoj ženi. Nahranio ju i uživao u demonstraciji zahvalnosti. Popio puno vode nakon što me mamur look iz ogledala podsjetio kako voda obično pomaže. Prebacio fotografije na Picasu (klik ovdje za Požeški album). Vozio pumptrack u izgradnji s Tounijem. Touni odobrava (mlad čovjek, voli rupe...). Šarafao oko bicikla. Bio do Doktora koji je šarafao oko nekog drugog bicikla. Razmjenismo priče od 24 sata prije. I svi se nasmijaše. Vratio se kući i poslao važan faks. I evo me.

Jetra nije otišla. Ljuta je, ali proći će ju. Na kraju, oboje znamo da ne možemo jedno bez drugog. Ne bi ona nikad otišla od mene, zna da bi je ja ubio. Ali sad sam umoran poput moje jetre, stoga živio nerad i još jedna pametna za kraj.

Nema komentara:

Objavi komentar