15.4.10

Hare rama od bicikla!

Instalirao sam si ljuljačku nakon zime i pisao ovo na terasi dok sam usput bacao oko na poveći oblak, čekajući da odradi svoje, pa da mogu malo u blato. Kad malo razmislim, čak ni kao dijete nisam toliko volio blato kao sada. Možda zato što sam djetinjstvo proveo na malom cestovnjaku s malim gumicama i malim mjenjačem s pet brzina. Osim toga, početkom osamdesetih, Adidas trenerke s četiri crte i onim klipsama na nogavicama bile su vrlo in.


Onda sam "odrastao" i dobio stari bicikl od starog. Ako ništa drugo, imao je veću ramu i puno deblje gume. Godine su mi prolazile na njemu dok jednog dana nisam lupio šakom u stol, bacio se na koljena i molećljivim glasom sina jedinca na rubu suza, igrao na kartu samilosti. Smilovao se Svemogući Roditelj i moj prvi brdski bicikl bio je kupljen na nekoliko čekova.

Bio je to najjeftiniji Specialized zvučnog imena Hard Rock jarko žute boje koji se do danas još uvijek vodi kao nestao. Ali prije nego ga je neka gnjida maznila (DABOG DA RUKAVE U DŽEPOVIMA NOSIO!), ja i Pek Men prošli smo svašta. Barem se tada to tako doimalo. Njega je zamijenila Kona Stuff koja se nije dugo zadržala kod mene, ali nasreću nije bila ukradena već prodana. Igrom slučaja baš u to vrijeme dobio sam ponudu za studentski kredit, podigao ga odmah sutradan i zaprašio kod Aleša po prvi pravi bicikl - Orange P7!


Pošto sam ostao samo s povratnom kartom u novčaniku, a nije bilo šanse prenijeti odrasli bicikl preko granice u malom kombiju na neviđeno, na granici je opet bilo puzanja, uzdizanja ruku ka nebesima kao narikača i velikih psećih tužnih očiju. Sva sreća, carinik je volio pse. Sad je još samo trebalo objasniti vozaču autobusa kako bi se ovaj crni bicikl trebao voziti s nama. Ispostavilo se da je brki bilo svejedno, mogao sam u bunker staviti i bijelo roblje.

Moj entuzijazam nisu dijelili u osiječkom studentskom domu. U sobi ste mogli imati šporet na drva, raspelo u prirodnoj veličini, mogli ste otvoriti neki obrt, napraviti vrata između dviju soba, mogli ste dovesti bilo koga bilo kada, ali nikako, nikada i ni pod kojim uvjetima niste mogli u sobi imati jedan... Bicikl. Aaaa ne, to nije bilo prihvatljivo! Sutradan sam sjeo na njega i pobjednički se odvezao u zalazak sunca mašući bocom.


Recimo kako je sve funkcioniralo dok nisam naučio nešto o biciklima i saznao zašto mi smetaju stvari koje su mi smetale. Lulica je bila predugačka, 21" rama prevelika, Holzfeller pedale zakurac, Thomsonov stup sica 27.0 bio je 0.2mm pretanak pa se nije dao stegnuti, DT 4.1 obruči bili su preuski za gume 2.35 i tako. Ono što se jednom činilo kao brak iz snova počelo je pokazivati prve pukotine u temeljima ljubavi. Daleko od toga da bicikl nije bio dobar, problem je što ja nisam znao ono što znam danas.


Onda sam iz nekih meni nepoznatih razloga mislio kako mi treba full suspenzija i bacio se u grozan trošak. Quake je također jako dobar bicikl, ali ne za mene. Bio je potreban jedan militantno obojeni Chameleon kako bih se opametio. Taj bicikl sam volio baš. Bio je... seksi. Rama je bila krvnički kruta, nije praštala ništa prilikom spusta tako da ste morali imati nešto mazohističko u sebi kako bi uživali u tome kao ja, ali baš zbog te izravnosti i usponi su bili užitak koliko to mogu biti. Netko bi rekao, bicikl za cijeli život.


Ali cijelo to vrijeme mi je na pameti bio jedan drugi bicikl (ha, čudo!). Bio je prenizak, preskup, prenedostupan, prečeličan i prenešto. Uglavnom, pre. Onda se pojavio video s Interbikea u Las Vegasu gdje nekoliko mamurnih ljudi priča o tome kako će ponovno oživjeti Evil. Nakon prvih fotografija, nove geometrije i još šturih informacija, The Bicikl više nije bio toliko pre.

Da skratim priču, Chameleon je pronašao novu obitelj, Evil je pronašao mene, a ja sam pronašao sreću. Bio je neobičan osjećaj konačno imati ramu koju sam želio više od bilo koje druge. Možda ima boljih čeličnih hardtailova od Sovereigna. Definitivno ima jefitnijih koji bi me služili isto kao i on, jer na kraju, najvažnija je vožnja. Voziti ono što imamo, ne zamarati se s onim što ćemo možda voziti a što nemamo. Sve mi je to jasno, ali... Kad nađete bicikl s karakterom, malo zaboravite na sve ono što vam je trenutak prije bilo jasno.


Nije idealan za penjanje, težak je i nema stražnju suspenziju. Teško ga je voziti uzbrdo, pogotovo kad se idete penisit s jednim prednjim lančanikom poput mene. Ali lijep je osjećaj kad s takvim biciklom na usponu ostavite nekog čiji je bicikl barem 3kg lakši ili kad na spustu (e, to je Evilov fah!) netko na full suspenziji guta vašu prašinu. Naravno, ako se uspije približiti. U svakom slučaju, ovakav i slični bicikli će vas ojačati. Ako vas ne ojačaju, onda će vas sažvakati, progutati i povratiti. Još ne smrdim na rigotinu...


Zametnuo se tu neki fiksi i neki mali biciklić za po pump tracku, ali Evil je posljednji brdski bicikl koji ću kupiti. Naravno, pojave se tu i neki drugi koji me dovode u napast, kao Morewood Zula, Chromag Samurai, Banshee Spitfire ili (uf, ovaj je dobar...) Santa Cruz Nickel i nije lako ostati hladne glave, ali već sam odabrao svoje "oružje". Možda razmotrim neko drugo ako se iznenada obogatim i udebljam, te mi doktor prepiše neki bicikl manje invazivan za moja koljena koja će do tada biti 20-ak godina starija od mene.


Možda ja to preozbiljno shvaćam ili rama od bicikla nije adekvatna metafora, ali pretpostavljam da je tako s puno stvari u životu. Ili bi barem trebalo biti, ako mene pitate. Stvari su dosadne kad su savršene i kad je sve po vašem. Nije to nekakav revolucionaran zaključak koji će vam promijeniti život, ali ako vam je to u redu, onda ste na pogrešnom blogu. Budite dobri, strogo desno i ne zaboravite, nicht in die augen.

Nema komentara:

Objavi komentar