20.4.10

Koliki dio života provedemo čekajući?

Eto, sad mogu reći kako sam naštancao i svoj 100-ti post otkad sam se uhvatio blogiranja. A mogu reći i da sam vozio "brdsku" utrku i u Osijeku. A umalo nisam. Osim dječjeg vrtića Sokol Cestorad i Kelera s izrazom lica kao da otplaćuje 5 kredita, boje Pobosutlja predstavljali smo još samo ja i kolega Karbonac. Šteta, jer domaćini su neloše iskoristili prirodne i neprirodne neravnine kako bi, s obzirom na sve, sastavili zanimljivu stazu.

Kratki i strmi "usponi", isti takvi spustevi + jedan malo strmiji spustić, a imali smo tu i šumskih puteljaka s nekoliko kompresija, malo vožnje po 4X stazi i ljepljivog dijela prije starta/cilja. Staza se pokazala fizički zahtjevnom za dobar dio od 130-ak biciklista, ali ono što me najviše iznenadilo bilo je to što hrpa ljudi ne zna voziti bicikl. Ali ajmo redom.

Prijavom za utrku dobili ste letak za popust ako vam dođe da nešto kupite kod Gebe, majicu černobilske boje (čak i nije izgledala kao jeftilen) i bon za, pogađate, grah.


Nema veze sa Saponijom, iako me ne bi čudilo da lege izbace nešto kao Grah Helizim Prima. Pola jedem, pola vešu dajem! Viš', viš'... Što se organizacije tiče, bilo je nekih trzavica i pomicanja starta za sat i pol vremena, ali to nije toliko strašno.

Najgore je što je na mjestu prijave/startu/cilju bilo svega, samo nije bilo vode. Opet. Bilo je i Monster Enerdžija ako baš toliko mrzite svoju jetru, ali ako ne računam Dravu, vode nije bilo ni za napojit glistu. Doduše, i sam start mogao je biti izveden puno bolje. Na startu kategorije Master, Sport i Žene natrpali su 50-ak ljudi u redove po njih pet, da bi se nakon možda 30 metara staza suzila na mali uspon širine dovoljne za dva bicikla.


Oni bliži provukli su se i utekli na vrijeme, a oni manje sretni bili su izgaženi pod stampedom rekreativaca zakrvavljenih očiju. Ja sam startao zadnji i odmah na startu morao sam stati i malo pričekati da se posrnuli ustanu, izvade spd patike koje su im završile u guzici i vrate ih vlasnicima, te nastave dalje. U prvom od tri kruga obišao sam 15-ak ljudi i par žena, nakon toga bacio riku i ostala dva kruga odvezao na rezervi pokušavajući zaostati što manje.


Ali u tom prvom krugu sam popušio jer sam morao stajati još tri puta i pričekati da ljuti bajkeri koji su toliko obećavali na startu, siđu s bicikala (ili padnu s njih ako imaju spd) i preguraju ih preko dijelova koje je prilično teško nazvati zahtjevnim u brdskom biciklizmu. Npr. dvije stepenice.


Ne znam jesu li u pitanju cestovnjaci ili light rekreativci, ali makar se vozili biciklom samo po gradu, do sad su morali naučiti neke stvari, pa tek onda ići kupovati spd i ostale rekvizite koji trenutno uglavnom služe kako bi ih slučajni prolaznici prepoznali kao ozbiljne bicikliste. Ali očito provode na biciklima puno više vremena od mene, jer na ravnim asfaltiranim dijelovima prolazili bi pored mene kao da stojim u mjestu. Nasreću, bilo je spusteva od 5 do 10 metara visne i pokoja stepenica, pa sam i ja imao neke šanse kada bi oni sišli s bicikla kako bi savladali te prepreke.

Nakon što sam odvezao svoje, trebalo je pronaći izvor pitke vode. Pošto je u pitanju bila nedjelja popodne, benzinska je bila jedina mogućnost. Problem vode bio je riješen te se moglo stat u hladovinu i na miru pogledat utrku Elitista i navijat za, ono, nekog. I naravno, dobro se nasmijat onima koji su se namjerno našli u Elite kategoriji, a ne bi trebali jer postoji barem 110, a možda i više razloga protiv. Kažem to potpuno dobrodušno. Bez imalo diskriminacije. Naravno.


Bilo je i dosta odustajanja zbog probušenih guma. Ne mogu reći da sam igdje primjetio staklo ili neko oštro raslinje pogubno za gume, staza je bila prilično čista. Onda sam primjetio ovo:

Možete proći stazu usisivačem, pincetom i bijelim rukavicama, ali ljudi će uvijek pronaći način. Zašto mi to zvuči poznato? Možda zato što sam rekao kako hrpa ljudi nije znala voziti bicikl? Moguće... Samo primjećujem.



Na kraju, moram pohvaliti osječke organizatore koji su se isprsili malim znakovima pažnje i nisu nakon utrke šetali okolo s kliještima i skidali startne brojeve ili prijetili da ćete ostati bez ručka ako ne vratite broj, što se za one malo zapadnije domaćine ne može reći. Jebo ih broj! Nakon što su svi odvezli svoje, bonove za "grah - komada 1" mogli smo iskoristiti u obližnjem restoranu. Dobili smo i dvije kobaje, i mlade lučine, i sve je to fino, ali ja sam ipak čovjek od tjestenine i mljevenog mesa nakon utrke.

Dok je trajalo nakonutrčno druženje, nisam mogao ne primjetiti vesele goste iz Srbije i njihovu fascinovanost Cannondaleom. Možete imati bicikl optočen platinom, s pozlaćenom Shimano XTR grupom, sjedalom od kože mladog tuljana i DT Swiss karbonsku vilicu s ugrađenim dijamantima u kruni koja umjesto ulja ima krv 20 djevica, ali ako pored njega stoji Cannondale, nijedan Srbin biciklist neće ni pogledati vaš bicikl.


To me podsjetilo na uvodnu scenu u 2001: Odiseja u Svemiru, samo su umjesto s kostima dlakavi ljudi mlatili s Leftyjem i režali 'bre'. Mogu se ja zezati, ali Fanatičari su dobro odvezli i pokupili par medalja i hrvatskih piva. Iako, s takvom formom većina njih trebala je nastupiti u Elite kategoriji, a ne u Sportu. Ali eto. Nek im je sa srećom.

Dan je završio noćnim fotosešnom na pump tracku čija se izgradnja bliži kraju. Sva sreća da ne pada kiša. U biti, vjerojatno nikad neće biti gotov jer uvijek će se nešto raditi na njemu. Bolje fotke drugi put. Zasad samo Touni u oblaku prašine.

Nema komentara:

Objavi komentar