12.4.10

Work in progress...


Kako kažu, što više vremena imamo, više se razbacujemo s istim. Dani su postali duži, topliji, kiša je dostojno zamijenila bijelo govno, a za mene svaki dan bio je jedna mala bitka od kojih sam većinu izgubio.

Trudim se na kraju dana osjećati korisno, odnosno, manje beskorisno, što god radio taj dan. Mnogi će na moje dnevne aktivnosti i popis na mojoj dnevnoj 'to do' listi gledati s visoka i s prijezirom, ali nije važno. Vjerojatno ću i ja u neko skorije vrijeme promijeniti status nezaposlenog, početi raditi neki posao koji me čini depresivnim i učlaniti se u njihov elitni klub.

Do tad ću pročitati još puno Koontza, pokupiti još koju tetovažu a da nije glupa, popiti dosta uvoznog piva, vidjeti Jacka Johnsona uživo, dovršiti pump track (koji jako lijepo napreduje, ali o tome drugi put), saznati kako mafijaši uspiju staviti glavu odraslog konja s većim dijelom vrata čovjeku u krevet a da ga pritom ne probude, napisati pregršt postova na Neradniku, skuhati dobar grah i prvom prilikom ilegalno skinuti film o Banksyju.



I ono najvažnije, što više voziti bicikl, makar to imalo trajne posljedice na zdravlje i društveni život. Ali svi moramo umrijeti od nečeg, zar ne? Birajte pažljivo.


Ali da se vratim na duge, tople dane, pedaliranje i neke ljude. Zahvaljujući našim meteorolozima i njihovom ne služenju ničemu prošli tjedan bio je prilično produktivan što se vožnje tiče. Malo asfalta i jako puno prašine. I još više čudnih pogleda i komentara. Ne znam kako je u većim gradovima i njihovoj okolici, ali u Pobosutlju je ljudima još uvijek nekako teško prihvatiti skupinu ljudi koji voze bicikle, a ne idu na neko određeno mjesto.


Imam osjećaj da ne znaju što bi mislili o nama. A tada njihov unutarnji nemir rezultira upiranjem prstom, klimanjem glavom, odmahivanjem rukom, dugim i upornim pogledima u kojima se miješaju nevjerica, zgražanje i gađenje. A možda su samo u pitanju čmarni ugruščići. Vjerujem kako bi im bilo lakše svrstati nas u neki njihov mentalni odjeljak kada bi se na čelu kolone nalazio velečasni Sudac u tajicama.

Kada nas vidi baja iz traktora, vjerojatno mu je prva asocijacija kako idemo s njive na ručak. Ali najčešće nas izdaje odjeća jarkih boja. Da imamo neki cvijetni uzorak na odjeći, izgledali bi kao hipiji, hipička im materina. To šarenilo, osim kao modni izričaj trebalo bi povećati i sigurnost ljudi na biciklima, ali zahvaljujući kulturi naših vozača i njihovom odnosu prema biciklistima, pored svog odjevnog šarenila čak ni neonska reklama na leđima ne bi bila dovoljna. Gejčine ćorave.


Ali unatoč svemu, većina ljudi na selu nas pozdravljaju, neki zovu na cugu, djeca trče za nama i to je u redu. Najgore stvari dešavaju se u gradu gdje obitava šminkerska gamad koja izgleda kao Deen s naočalama poput vizira pilotske kacige i s kožnim rukavicama bez prstiju, koja uz to provodi veći dio popodneva na terasi birtije do koje imaju 5-10 minuta lagane šetnje od kuće, ali svejedno idu autom i plaćaju parking nakon pola sata traženja parkirnog mjesta. I onda idu komentirati nas šarene, blatnjave i prašnjave: "Pogle, imase vremena vozit bicikl, a?". Momci, jedna pjesma za vas. Zahvalit će te mi drugi put.



Ali ne smetaju mi takvi komentari, jer to je isto kao da me tip kojem viri kondom iz guzice sprda jer nemam bogat seksualni život poput njega. Bilo bi nam dosadno bez glupih ljudi.

Ali bitka je u tijeku, odoh biti koristan, a pouka dana glasi:

Nema komentara:

Objavi komentar