31.5.10

Iskustvo je ono što imamo kad nam više ne treba

Jutros sam se probudio, prdnio, ustao se, podigao rolete i buljio u mokri prizor s druge strane stakla. Kao da živim u nekom kronično depresivnom lučkom gradiću, a ne u gradu s najružnijom fontanom u hemisferi i s folklornim happeningom kojeg svake godine redovno vodi pijani Branko Uvodić. Pa on je još živ?

A jučer je bilo tako lijepo. Četiri čovjeka, četiri bicikla, previše stvari nego je potrebno i prijenosni frižider, a sve je to stalo u i na mali žemski auto. Iako to nije ni blizu situaciji u kojoj su 5 tamburaša sa svim instrumentima stali u staru Ford Fiestu s trojim vratima, svejedno, nije zgorega spomenuti.


Zaletili smo se do Psunja po drugi put ove godine, unatoč lošim prognozama koje su se mijenjale iz dana u dan, tako da na kraju barem jedna bude ispravna te da meteorolozi mogu pobjednički reći "Pa rekli smo vam!". A ono što nam nisu rekli jest kako će dan biti skoro pa idealan. Bilo bi idealno da nije bilo tako vruće, ali neću sad tražiti dlaku u jajetu. Nakon što smo odvezli dio onog što je bilo za odvesti, 3/4 ekipe posvetila se pripremi sadržaja prijenosnog frižidera, dok sam ja za to vrijeme pokušavao pratiti najbržu hrvatsku daunhilericu. Recimo da me je poderala kao peder erotiku. I to s pola snage i jednom zdravom rukom. Osjećao sam se nekako ovako:


Definitivno bi više žena trebalo voziti te bicikle. U međuvremenu jelo je bilo gotovo uz priličnu pomoć nekih domaćina koji su pored nas slavili nečiji rođendan. Sudeći po tome da smo u autu na putu do Pakraca izgledali kao Turci na godišnjem, čovjek bi pomislio kako smo spremni za sve. Uglavnom, dali su nam suha drva, nož, čaše, vilicu za meso, još čaša, kolače i možda još ponešto što mi je promaklo. Toliko o spremnosti. A i o dobroti stranaca. Imao sam dojam da bi dobili od njih gotovo sve što bi zatražili. Je li to zato što su stvarno jako, jako, jako dobri ili zato što su swingeri, ne znam. A nismo se ni zadržali dovoljno dugo kako bi saznali.


I onda se nakon takvog dana probudim i gledam kroz prozor kako nosorozi i žirafe polako idu prema ogromnom čamcu s nekim bradatim tipom na pramcu.

Iako imam puno slobodnog vremena, tijekom ovakvih kišnih jesenskih dana koji bi trebali biti proljetni, imam dojam da vrijeme teče puno sporije. Ili da imam još više vremena nego inače. Nema nekih promjena tijekom dana, sve je jednobojno, bezlično, mokro, memljivo, bez okusa i mirisa. Da sam čovjek od igrica, vjerojatno ne bih primjećivao takve stvari.


I bolje je što nisam jer ionako previše vremena bacim kopajući po netu. A opet, da ne kopam barem malo, ne bih pronašao ovakve bisere:


Kad pretjeram sa surfanjem u sjedećem položaju, neki detektor u predjelu guzova povezan s hormonima utjecajnim na tjeskobu i koroziju savjesti, signalizira kako je vrijeme da se pokrenem. Pošto pump track izgleda kao maketa ribnjaka, a bilo mi je žao prljati tek očišćeni Evil, poslužio sam se kumovom vojnom kabanicom, zajašio jednobrzinca i otišao cirkulirati po gradu. Ako zanemarim tupe poglede iz auta i birtija, bio je to prilično oslobađajuć osjećaj. Nisam išao voziti zbog nekakvog treninga, zbog uživanja u prekrasnom danu ili kako bih naletio na prizor poput ovog, koji je čest npr. u Amsterdamu (klik na sliku da ne pogoršavate dioptriju):

Otišao sam jednostavno pedalirati. Bez opasnih namjera. Možda i zato kako bih odsutno razlučio ono o čemu David Byrne piše u svojoj prenavikanoj knjizi. Koja je usput i neloša. Nevjerojatno je koliko stvari sjedne na svoje mjesto, koliko neobičnih stvari padne na pamet i koliko, više ili manje značajnih problema, nesvjesno poprimi logičan oblik koji vodi ka rješenju, a sve to za pola sata pedaliranja po kiši.

Na kraju, za sve one usamljene među vama koji misle da nikome nije stalo jesu li živi ili mrtvi, pokušajte ne platiti par rata kredita. Ostali, idite koji put u kino.

Nema komentara:

Objavi komentar