27.7.10

Sam svoj mjenjač

Ovih dana bacih se u pro bono rad, ali ne za opće dobro jer tome služe diktatori, poslovni ljudi na vladajućim mjestima, državne institucije popunjene polupismenim sirovinama i mnogi drugi koji ne uspjevaju izgovoriti "sukob interesa". A i ne zanima me opće dobro. Uglavnom, ako vam treba okrečiti stan, izbetonirati temelje, iskopati obiteljsku grobnicu, iscjepati drva, zalijepiti stiropor na fasadu, vezati armaturu, pojesti višak hrane od zaruka/svatova/krizme/krstitki/rođendana/karmina, rado ću vam pomoći. Naravno, ako vas ne smatram šupkom. Imajte povjerenja u mene.


To sam maknuo s dnevnog reda, pa možemo dalje. Osim što iz čista mira radim džabe, prije tjedan dana provjerio sam što znači imati samo jednu brzinu na biciklu. Dan prije "pothvata" bio sam nervozan i nekako skeptičan u vezi te ideje, iako se na papiru sve čini gotovo idealnim. Kao poligon poslužio je Psunj, a potpisnik ovih redova kao pokusni kunić. Dan je bio izmišljen za vožnju, hardtail se na vagi zaustavio na 13 kg, omjer zuba bio je 32x20, 5.10 i flat pedale, 3 litre vode na leđima, nešto nezdrave hrane - i obrij!


Od 40-ak km XC staza (ako pretpostavimo da je mjerač km sve odradio regularno), pregurao sam oko 2 km uspona, ostatak je otpedaliran. Samo na par mjesta na spustevima bilo je potrebno uzaludno zapedalirati, ostalo je odradila sila G. Znam, hvala, hvala... Dakle, ima li single speed smisla? Recimo to ovako: manje je pokretnih dijelova na biciklu koji su skloni zapeti o nepokretne dijelove koje često susrećete usput, manje je stvari koje treba podešavati i čistiti, a to ujedno znači i manje balasta na biciklu; na usponima ćete se napatiti kao Sizif koji uzbrdo gura Žaka, ali zato će ti isti usponi prolaziti puno brže, pa nećete dugo patiti; na spustevima ćete biti primorani manje kočiti jer svako kočenje vas ubrzo podsjeti kako nemate mjenjača i ostalih pratećih dijelova koji će vas izvući. Znači, ako vaša vožnja pati od astme, single speed je inhalator.


Ne znam kako vi gledate na to, ali meni jedna brzina zvuči kao pun pogodak. Ustvari lažem, znam kako vi gledate na to, vi ne patite od astme i dišete punim plućima na ful suspenziji, SPD-u i vrlo uskoro, 30 brzina. Neću propovjedati o Jednoj Brzini ili vas pokušati preobratiti, previše je to bačenog vremena i energije. Zato su tu klišeji. Znači, dok god vozite bilo kakav bicikl i dok god to znači jedan auto manje na cesti, to je u redu. Makar imali astmu, meki čankir i osteoporozu u ranim 20-im.


Nekad su muškarci veći dio dana na nekoj livadi mesarili mačevima težim od naših bicikala, nakon toga bi jeli i pili do besvjesti, a onda bi nakon toga jebavali do jutra. Pa sve ponovo. Ne želim reći kako bi se trebali vratiti par stotina godina unatrag jer sasvim je dovoljno onih sa mentalnim sklopom iz 14 stoljeća, već želim istaknuti kako je danas muški dio ljudskog roda samo isprana kopija onoga što su muškarci bili nekad. Sad je sve je kemija i kozmetika, vrlo je malo pravih ljudi. Biciklisti ili ne-biciklisti.


Opet se nameće mnogo možda. Možda je single speed tu zato jer si ne želim priznati da sam jedan od one većine što se nazivaju muškarcima samo zbog primarnih spolnih obilježja i s testosteronom u tragovima. Možda je kriza srednjih godina kod mene nastupila malo ranije. Možda odapnem sa 60. Možda si želim dokazati nešto i odvaditi barem malo ogromnog tereta nesigurnosti kojeg vučem sa sobom. Možda je konačno prevladala jednostavna i praktična strana mene. A možda sam konačno pronašao sebe što se bicikla tiče.


A ovi momci pronašli su nešto što su drugi zaboravili. U pitanju je mikro dokumentarac, u pitanju su skateboardi i prazni bazeni, ali poruka je univerzalno primjenjiva.


Tako puno posla, a tako malo vremena... Uživajte u ostatku tjedna i ne stavljajte čunu u žbice. Osim ako vam se to sviđa.

Nema komentara:

Objavi komentar