4.1.11

Life Cycles ili Najboljifilmobicikluikadsnimljenatakoćeiostatinekoduljevrijeme


2 godine. Prošlo je više od 2 godine otkad se na netu pojavio kratak video u kojem Cam McCaul iskače biciklom iz žita i ponovno nestaje u njemu dok u pozadini svira ova pjesma Wax Taylora. Postojala je i internet stranica s nekoliko wallpapera, nekoliko postova na blogu i par fotografija, a u to vrijeme pojavili su se i promotivni spotovi za Shimanovu Saint grupu koje je snimila ista ekipa koja je radila i na Life Cycles. Već tada, unatoč maloj količini vrlo šturih vizualnih informacija, bilo je očito kako nas očekuje nešto potpuno drugačije. Jedino nisam očekivao kako ću morati čekati toliko dugo da vidim krajnji rezultat. Nakon što sam ga pogledao preko nekoliko puta, mislim li da je vrijedilo čekati? Definitivno.

Iako, na moje nepotrebno iznenađenje, mišljenja su podijeljena. Neki smatraju film svojevrsnim remek-djelom, dok ostali trolovi kukaju kako ima premalo vožnje, kako ima previše slow-motiona, kako nema imena vozača tijekom filma, kako nema intervjua sa istima, kako ima previše prirode, kako neki tip stalno nešto priča i slične gluposti. Kako kažu, o nedostatku ukusa, sive tvari i vida takvih ljudi se ne raspravlja, stoga ni ja neću učiniti iznimku.

Kako je sve počelo i kada? Tko je kriv za Life Cycles? Zašto je toliko dugo trajalo? Dakle...


Prije nego su se uopće upoznali, osnovali tvrtku i došli na ideju za Life Cycles, Ryan Gibb imao je iza sebe samo jedan film, a Derek Frankowski bio je profesionalni fotograf sa desetak godina staža iza objektiva. Od samog začetka ideje, pa do prvih snimljenih kadrova proteklo je oko dvije godine planiranja, organizacije, dizajniranja, dogovora s vozačima, samog marketinga, traženja sponzora, obilaženja lokacija i slično, što se sve pokazalo popriličnim zalogajem za samo dva čovjeka. Šest mjeseci čekali su na RED kameru, kojom je i snimljen gotovo cijeli film, osim onih super slo-mo dijelova koji su odrađeni s ovom kamerom. Od sponzora, u igru su se uključili samo Shimano i Scott. Pokušali smo sa stotinama tvrtki, ali nismo imali materijala kojim bi predstavili ideju ili bi nas zgazila ekonomska situacija, kaže Frankowski.


Prvi kadrovi snimljeni su u Kanadi, na jednoj od staza o kojima se brine Riley Macintosh, wunderkind gradnje staza koji je ujedno zaslužan i za većinu drvenih konstrukcija koje se mogu vidjeti u nekoliko posljednjih dijelova New World Disordera. On i Evan Schwartz bili su vozači u tom dijelu filma koji je snimljen kao posveta svim onim ljudima koji veći dio života provode u šumi s motorkom i hladnim oružjima, praveći puteve za glavnog aktera ove priče - bicikl.

Ujedno, ovo je lokacija na kojoj su snimljeni i posljednji kadrovi filma i to nakon što su Frankowski i Gibb tijekom montaže i obrade filma primjetili da bi dobro došlo još nekoliko novih scena u ovom dijelu. Pošto je prošlo gotovo dvije godine od prvog snimanja na toj lokaciji, bilo je potrebno pronaći iste ljude, iste bicikle s istim dijelovima i istu odjeću, kako bi dosnimavanje prošlo neprimjetno. Doduše, ekipa se prije nadosnimavanja vraćala ovdje još dva puta tijekom te iste godine. Jednom za scene sa sajlom, jednom za scene iz zraka.


Isti scenarij s biciklom, dijelovima, odjećom i opremom ponovio se i na snimanju prvog vozačkog dijela u filmu. Gibb i Frankowski smatrali su kako bi bilo dobro ponovno snimiti veći dio ovog segmenta jer su nakon upoznavanja s opremom i procesom snimanja vjerovali kako mogu puno bolje. Mike Hopkins, vozač koji se pojavljuje u ovom i gotovo svim ostalim segmentima filma, i koji je ujedno zaslužan za ovu stazu, pristao je na naknadno snimanje jer, kako priznaje, u vrijeme prvotnog snimanja bio je znatno sporiji nego sada, a i bilo je zanimljivih novina na stazi koje bi bilo dobro ubaciti u film. To je za Hopkinsa značilo ponovno stavljanje glave u torbu barem 15-20 puta po sceni.


Green Turkey je bio "gotov", pa se ekipa preselila u ravniji dio Kanade gdje su počeli s pripremama za snimanje segmenta koji je zamišljen kad i ideja za film. Nakon što su imali susret s dvojicom nervoznih farmera, uspjeli su pronaći jednog koji je u sred sezone žetve bio spreman dati polje na milost i nemilost bageru i Cam MacCaulu. MacCaul je prvi dan uredio skokove prije nego mu se pridružio Brandon Semenuk. Nakon toga sve je išlo vrlo glatko. Kao i scena sa skokom preko ceste. I iz štaglja. I preko kombajna.


Slijedeća na redu bila je uvodna scena koja se između ostalog sastojala i od vožnje po Vancouveru u pick-up-u iz '72 kojeg su mjesecima bezuspješno tražili preko oglasa, da bi ga slučajno primjetili dok su radili na scenama u gradu. Dio je odrađen u Shimanovoj tvornici u Japanu (prva ekipa s kamerama koja je prismrdila u krug tvornice u 87 godina postojanja velikog S-a), a dio u Devincijevoj u Kanadi.


Nakon odmora i snimanja u kontroliranom okolišu, na red je opet stigla Majka Priroda. Ovaj puta Utah i scene sa žutim kamenjem i "vulkanskom prašinom". Baj d vej, na istoj lokaciji snimljen je i originalni Planet Majmuna. Hopkins i Semenuk trebali su biti u glavnim ulogama, ali zbog tri dana pustinjske oluje i Semenukovog rasporeda, te slomljene vilice čija zamjena nije stigla na vrijeme, Hopkins je dio u Utahu odradio sam. Ako ne računam Bendera na kojeg su naletjeli dok je s jaranima bio u potrazi za liticom s koje će se baciti.


Povratak u Kanadu na snimanje s Hunterom i Agassizom. Ovdje su pale scene s tamnom podlogom i prašinom od Hunterovog drifta, kao i ostale prašnjave scene zbog kojih su baš i došli u ovaj dio Kanade. U Kanadi su se zadržali i zbog onog velikog skoka koji je Hopkins htio napraviti već godinama. Sreća im se osmjehnula u vidu izvjesnog Ricka Merciera i njegove supruge Shirley. Naime, bračni par Mercier, osim što provodi dobar dio vremena s quadovima, motornim saonicama, helikopterima na daljinski, motoriziranim skateboardovima i u izgradnji aviona, posjeduje i povelik komad zemljišta koji su bili spremni dati ekipi za snimanje. Osim toga, Rick im je svojim bagerom (!) pomogao u izgradnji skoka s odskokom visine 6 metara, doskokom visine od 5 metara i duljinom doskoka od 15 metara, pošto nisu bili sigurni gdje će se Mike spustiti. Naglasak je bio na visini skoka, tako da je završetak odskoka bio gotovo vertikalan.


Na svakom skoku koji je napravio, Hopkins je zakucao oba amortizera i skratio si vijek gležnjeva, a na posljednjem skoku zdrobio je headset. Gibb je tada konačno pokazao palac u zraku. S obzirom koliko su vremena i posla uložili u ovu scenu, očekivao sam kako će trajati duže, ali u filmu je dobila malo vremena. Što nekako i ne čudi jer to je samo jedna od scena na koju se za snimanje potrošilo nekoliko dana, a rezultat bi bio 5 sekundi trajanja. Hopkins je zaslužan i za snježne i jesenske kadrove, kao i za skok preko starog stabla koji je upalio iz drugog puta.


Posljednji segment u filmu, koji me prilično iznenadio jer nisam očekivao da će biti crno-bijeli, odrađen je u Whistleru zbog nekih logističkih trzavica koje su iskrsnule u posljednji tren. Prvotno je snimanje bilo zamišljeno u Silverstaru, ali rasvjeta je završila u drugom bike-parku. Snimanje je trajalo 6 dana, točnije 6 noći, a vozač je bio Thomas Vanderham. Da, na Evilu. Snimanje bi vjerojatno potrajalo i duže, ali ekipa za rasvjetu imala je 6 dana na raspolaganju prije nego je rasvjeta morala na neku drugu mračnu lokaciju. Vanderham je odradio velik dio posla jer od njega se tražilo puno (pa naravno) ponavljanja istih scena u kojima je, zbog položaja osvjetljenja, Thomas morao skakati u mrkli mrak. Na prilično velikim skokovima. Ali njemu je Whistler nešto kao dvorište iza kuće, tako da je za njega sve prošlo prilično nespektakularno.


Dane iza kamere zamijenili su dani pred računalom. Sama post-produkcija potrajala je gotovo godinu dana. Osim što je trebalo složiti film iz mnogih terabajta materijala, trebalo je ubaciti specijalne efekte, trebalo je nasnimiti glazbu (osim autorskih pjesama drugih izvođača, izvjesni Ajay Bhattacharyya snimio je nekoliko pjesama posebno za film), a trebalo je nasnimiti i govor naratora Grahama Traceya, čovjeka karakterna glasa i s vlastitim studijem. Riječi koje Tracey izgovara tijekom filma napisao je Mitch Scott, avanturist koji u bicikističkoj i skijaškoj industriji glasi kao čovjek od riječi.


Za Behind the scenes zaslužan je Andre Nutini, koji je cijelo vrijeme pratio Gibba i Frankowskog s kamerom, a i sam ima nekoliko manjih te neloših uradaka iza sebe. Naravno, trebalo je riješiti i noćnu moru oko distribucije nakon što prođe prikazivanje po kino dvoranama. Film je izašao na DVD-u, na iTunes-ima i, ono najbolje, na BluRay-u. Ja sam skromno pričekao da se pojavi kao torrent. I ozbiljno ne znam koliko sam ga puta pogledao otkad sam ga se dočepao svojim masnim rukama. Do sad je rekorder u višekratnom gledanju bio Seasons, ali Life Cycles ga je nadmašio u svakom pogledu.


Istina, LC nije tipični biciklistički film. U traileru za film, narator kaže: "This is not a bike movie. It's a movie about a bike. Big difference." I jeste. Unatoč tome što je njegovo snimanje započelo još 2008 i do sada je snimljeno nekoliko dobrih biciklističkih filmova, a da ne spominjem hiperaktivnu internetsku video produkciju, film ne izgleda nimalo zastarjelo. Naprotiv, uspjeva izgledati vrlo svježe, drugačije i, što je danas teško postići pored milijarde idiota s kamerom - originalno. Svakim gledanjem je sve bolji, nema niti jedne suvišne scene u filmu, svaki segment ima svoj ritam, kamera je svaki put na pravom mjestu, svaka scena traje točno onoliko koliko bi trebala, a glazba je potpuno nenametljiva i ispunjava sve one prostore koji su predviđeni za nju, dajući najbolji film o biciklu ikad snimljen.


Frankowski je LC opisao ovako: "U biti, ovakve tipove scena u filmu nazivamo "lov na jednoroge". Zašto? Pretpostavljam da je to zbog toga što su takve scene mitske i neuhvatljive. Možemo ih zamisliti, ali da li doista postoje? Nadam se, jer one su ono što pokreće naše mogućnosti i one su ono čega će Life Cycles biti pun. Tako je, Life Cycles će, nadam se, biti pun jednoroga."

Nema komentara:

Objavi komentar