27.2.11

1980 - ?

Nije dobro. Nakon proteklih nekoliko godina bez potrebe za posjetom doktoru, ljekarni, narodnim travarima i onima što su bili s enegrijom, ovaj mjesec bolestan sam već po drugi put. Čini mi se i posljednji. Ikad! Čeprkam po sadržaju koji učestalo iskašljavam tražeći poveće komadiće pluća (House kaže da je to moguće, a ako House to kaže...), odlazim na spavanje sa strahom hoću li se ugušiti silnim izlučevinama nakupljenim u dišnim putevima, Smrt mi zavidi na mom odrazu u ogledalu...

Ako sam i imao imunološki sustav, očito je digao ruke od mene. Što znači da je samo pitanje vremena kada će i ostali organski sustavi zapalit prema jugu. Što znači kako bih posljednjim snagama trebao razjebat sve što posjedujem kako se nitko ne bi mogao okoristiti kad odapnem. Što znači da je ovo najvjerojatnije posljednji post na ovom blogu kojeg sam neko kratko vrijeme pokušavao održavati na životu.

Što nadalje, prema Guglovim statistikama, znači kako će određen broj više-manje vjernih posjetitelja bloga, koji ovdje zalutaju iz raznih razloga, ostati bez jednog od mnogih sredstava za sustavno uništavanje korisnog vremena. Kako ne bi od vas učinio produktivne i disciplinirane ljude (jer ne želim umrijeti s tim saznanjem), upoznat ću vas s nekoliko mračnih internetskih kutaka na koje volim odlaziti i koji su mi služili kao inspiracija, izvor informacija, svojevrsni uzori ili jednostavno mjesta na kojima sam svjesno uživao u traćenju dragocijenih sati života.

Answer The Machine: Mike Ferrentino

Prvi je 104 Bronson, blog Santa Cruz bicikala o kojem se brine Mike Ferrentino, čovjek mafijaškog imena zadužen za mnogo toga vezanog uz marketing Santa Cruza kao i za mjesečnu kolumnu Grimy Handshake u časopisu Bike. Blog je, naravno, vezan uglavnom uz događanja na ovaj ili onaj način vezana uz SC, ali zahvaljujući Ferrentinovom riječitom ležernom izričaju, užitak mi je čitati njegove tekstove. Makar pisao o hortikulturi ili o rehabilitaciji starijih osoba s operacijskim zahvatima na zdjelici nakon maratonskog seksa. Doduše, u kolumni se ima prilike više razmahati jer teme nisu preusko vezane za njegovu osnovnu preokupaciju, ali sad pričamo o blogerskim sadržajima.


Drugi drag blog je onaj od Black Cat bicikala koji piše Todd Ingermanson, čovjek platinastih ruku zaslužan za jedne od najljepših biciklističkih rama. Todd relativno rijetko objavljuje postove i nije čovjek od puno riječi, a kad ih i objavi uvijek su vezani uz detalje naručitelja, nešto malo riječi o biciklu i ostatak otpada na linkove koji će vas odvesti do grozne glazbe koju obično sluša u radionici dok radi ono što radi najbolje. Najbolji dio bloga zbog kojeg obavezno preporučam posjet istom su fotografije gotovih proizvoda koji se nađu u verbalno posnim postovima.


2Flat je tvorevina koja pripada gospodinu na fotografiji iznad. Osim što uživa u svojoj golotinji koju redovito dijeli sa svima, Seb Kemp vidio je svijeta kao jedan od onih koji grade staze za bicikliste tamo gdje ih nitko bez puno love nikad neće voziti, radi kao trener i vodič u Whistleru, pridonosi kao test vozač bicikala za časopis Bike, guzi Emily Johnston i piše mjesečne kolumne za Bike, Dirt, Revolution, Spoke, kao i spomenuti blog. Bude svega, bacite oko.


Mickey Denoncourt je glavni, odgovorni i mentalno nestabilan čovjek iza Spooky bicikala. Kao i iza njihovog bloga. Osim što će vas pokušati uvjeriti da kupite njihovu ramu, u postovima ima dosta filozofije, kritike društva, kritike biciklističkog društva, kritike 4X-a, puno lijepih riječi o dual slalomu, starog i novog metala, lijepih bicikala... Meni dovoljno.


AHTBM sam volio pratiti prije. U zadnje vrijeme ne toliko, ali spomenut ću ga. Iza bloga stoji Stevil Kinevil, bivši dostavljač-koječega-putem-bicikla, klošar i mehaničar bicikala. Neko vrijeme radio je u Swobo-u. Više ne radi. Navodno se bavi slikarstvom po potrebi. Postovi mu se uglavnom sastoje od stvari koje mu je netko od milijarde ljudi koje poznaje poslao mailom, a i od samih mailova, pa ih on prokomentirajući ubaci u priču posta. Ako post ima priču. Tu i tamo se pojavi neki njegov konstruktivniji post s komentarom ili kritikom nekog sadržaja objavljenog negdje drugdje, a koji je vezan za prometalo koje život znači. Malo priča iz prošlosti, malo iz sadašnjosti, loša glazba, pokoji letak za hipsterski event, reklama za AHTBM odjevne predmete i to je to. Ali ponekad ga baš pogodi, pa još uvijek nisam digao ruke od Stevila.


Blogove daunhilera, frirajdera, ikscejaša, pa i cestovnjaka ne pratim jer ti ljudi iz nekog razloga rijetko mogu pružiti nešto više od linka na Tweeteru ili nekoliko polusuvislih na Fejzbolahu. Ali Adam Craig je očito iznimka. Osim što je jedan od redovito bolje plasiranih amerikanaca na Svjetskom kupu u XC-u, odvozi i pokoju na američkom kontinentu, vozi i poneki Super D, a nerijetko i DH. Izvan sezone XC-a obično sjedi na CX biciklu. Kad ne sjedi na biciklu, onda sjedi u kajaku i orgija po divljim vodama ili kolezi iz Giantovog tima Carlu Deckeru služi kao navigator u Subaru Imprezi. Postove ne objavljuje često, ali kad ih objavi onda uzmite slobodno popodne jer ćete imati šta čitati. Informativan pogled u život profesionalnog biciklista, opušten, cijepljen od ozbiljnosti - preporučujem.

Često škicnem i šta se dešava na blogu Soul Crafta. Iako su najčešće u pitanju "reportaže" s utrka ili vožnji, sviđa mi se kako piše onaj tko ih piše.


Defgrip ima fantastičnih sadržaja. Fotografija, video, dizajn, intervjui, tekstovi, sve uglavnom vezano uz BMX, a ako vam 20" ne predstavlja problem, obavezno pogledati.

Ima još blogova koje popratim, ali samo zato što su zaostali u Readeru pa me on podsjeti na njih. Uglavnom, ništa ne propuštate. Što se Rvacke tiče, na dobar domaći blog biciklističke tematike nisam naletio. Ako znate koji, šibnite mail. Ili nemojte, jer premalo mi je vremena ostalo kako bih čitao loše blogove.

Dok još nisam bacio riku, skrenut ću vam pažnju i na nešto što je najlakše opisati  kao Life Cycles snowboarderskih filmova. Ja vjerojatno neću biti među živima kad film izađe na torrentima, ali to nije razlog da ga vi ne pogledate u hadeu kad za to dođe vrijeme.


Eto. Huh... Nikada nisam volio rastanke. Pogotovo ovakvog tipa. Još kad pomislim na sve stvari koje nikad neću stići napraviti... Nikada neću biti s ženom vječno uske vagine, nikada neću imati sina koji će biti zgodan i naočit na starog i koji će voljeti bicikle od malih nogu, nikad više neću osjetiti toplinu i draži ljeta pošto će mi zima doći glave, nikad se neću popišat na grob mom bivšem prijatelju, nikad više okus piva u ustima, nikad više čelik među nogama...

A opet, ako se ispostavi da sam bio u krivu te da ima života nakon života te da je Onaj Glavni neki kul lik koji voli žene i motore, možda je i bolje ovako. Jer kako stvari stoje, nećete ni vi još dugo.


Toliko od mene. Moram bježat odavdje jer neće se ovo malo imovine rasut samo od sebe. Da se rastanemo uz pjesmu, za kraj još jedan dobar spot dobrog benda.

Nema komentara:

Objavi komentar