6.2.11

Što nas ne ubije, ostavi nas za kasnije

Zahvaljujući boleštini koja me prikovala za krevet, posljednjih nekoliko dana imao sam više slobodnog vremena nego inače. Ako je to moguće. Nakon što sam se nagledao loših filmova koji kvalitetom nikako nisu pridonjeli ozdravljenju, malo sam kopao po starim biciklističkim filmovima tražeći neki od prvih Eartheda, a pronašao sam ovo:


Već sam i zaboravio za taj film. Najboljih pola sata stare škole s kraja 90-ih kad su biciklisti bili poput rock zvjezda. Po načinu života, po slavi, a gotovo i po plaći. Bilo je više karaktera na stazama i izvan njih, bilo je više srca, više duše, više krvi i znoja, više prašnjavih osmjeha i puno manje sranja. Od onih ljudi koji su danas u vrhu brdskog biciklizma ili onih koji su taj osjećaj zaboravili ili onih koji ga nikad nisu niti upoznali - ali uvijek su bili tu negdje - malo ih je koje volim gledati u vožnji. Danas je premalo onih čiji se riječnik ne sastoji gotovo isključivo od sick, rad, stoked, awesome, sweet, cool i like. Biciklistički sport je u 10 godina otišao u djelomično pogrešnom smijeru. Kao i velika većina drugih sportova. Granice se pomiču brže nego prilikom okupacije neke manje zemlje i gotovo sve je dozvoljeno da bi se otkinuo jedva mjerljivi komadić sekunde. Rijetki imaju prave prioritete i principe. Rijetki znaju živjeti taj sport. Bez obzira na rezultat, oni će uvijek biti pravi ljudi u mojoj knjizi.


Danas je bio idealan dan za otpedalirat nešto blatnih kilometara. Ali toliko zdrav još nisam. Najintenzivnija aktivnost danas bila je tjeranje mačaka s Teta Đanom. Dok je pokušavala rastrgat nekog traljavog mačora koji je u zadnji čas pronašao spas na drvetu, sinulo mi je koliko sam s godinama zamrzio mačke. Kao dijete odrastao sam pored hrpetine mačaka i pasa. Uvijek je bilo nešto živo i dlakavo što se motalo oko nogu. Imao sam nekoliko mačora koji su mi bili dragi, ali oni su muške budale. Samo je pitanje vremena kada će otići za mačkama i skončat pod nekim autom. Posljednji je bio najbolji do sad, vrlo pristojan i uredan, ali isto budala. Ostao je bez oka, skoro bez repa i većeg dijela guzice, a dva puta je vraćan iz mrtvih. Treći put je fasovao. Toliko o devet života.


Žensku mačku neću imati više nikad. To je kao da ste samohrani otac koji ima vrlo zgodnu kći koja ima IQ kao broj dječjih cipela i koja je drolja. Možete do kraja života raditi za unuke. Drugim riječima, psi su zakon.

Prije nekoliko dana dobio sam proslijeđen mail o partiju povodom pokretanja izvjesnog bloga/sajta s biciklima u prvom planu, zvučnog imena Bike My Day. Takve stvari uvijek su dobrodošle. Nije mi padalo na pamet da idem na žurku, ali bacio sam oko na blog/sajt. Osim što igraju na sigurno s nenametljivim minimalističkim dizajnom, logoom u tattoo stilu i ne zatrpavaju vas sa sadržajem, primjetit ćete i "ležerni idealistični optimizam" i grebanje sadržaja s neta kako bi stalno bilo svježih stvari na naslovnoj stranici. Što je praktično ako ste prelijeni za Google Reader i pretplate na Vimeove video kanale.


Koliko će optimizam potrajati, tek se ima vidjeti. Hoće li takav pristup i sama stranica pridonjeti tome da više ljudi sjedne na bicikl, nemam pojma. A nije me ni briga koliko vas vozi ili ne vozi bicikl. Ako sami ne vidite prednost bicikla u svakodnevnom životu, onda vam neće pomoći niti neka stranica na internetu čiji link vam je netko poslao mailom. Ali zanemarite moju alergiju na optimizam. Više mi smeta što stranica, unatoč navodnoj otvorenosti prema svim oblicima biciklizma, naginje ka fixed biciklima i hipsterluku.


Nije to problem samo s ovom stranicom, već i s hrpom drugih koje možete pronaći na internetu. Kao prvo, ima jednostavnijih načina za biti drugačiji od neprestanog okretanja pedala. Freewheel je izmišljen s razlogom. Kao drugo, samo bi kreten skinuo kočnice s bicikla i kočio uništavanjem stražnje gume, usput smatrajući to vještinom kojoj treba težiti iako mu to garantira kako se neće zaustaviti prije nego s kočnicama. Oukej, voze i bmx bez kočnica, ali to je drugi par opanaka. Kao treće, glupo je glorificirati način života američnih dostavljača na biciklu. Osim što je lijepo biti na biciklu, nema ništa lijepo u vezi tog posla koji je vrlo opasan, vrlo loše plaćen i vrlo šugav ako ste jedan od dostavljača u sjevernijim gradovima. Ako ne vjerujete meni, pitajte Kevina Bacona. On je filmska zvijezda, on zna.


Kao četvrto, pročitajte ponovo prva tri. Kao peto, ako hipsteri izgledaju kao lutke u izlogu second-hand trgovine u kojoj rade slijepci, zašto bi se itko normalan htio oblačiti kao hipster? Ako će rezultat te nove stranice biti više hipstera na fiksijima, onda neka hvala. Pogledajte sami, prosudite sami, ako već niste.

Ali da ne bude danas sve tako crno, evo jedna od dobrih stvari koje sam dobio putem maila od mog bivšeg prijatelja koji, kao i do sad, redovno ne čita moj blog.


Ako vrijeme sutra posluži, a po svemu sudeći hoće, vjerujem kako ću baciti krug po gradu s tankogumim. Lanac će biti na pravoj strani kotača, neću žuriti, upijat ću ovo malo sunca koje nam je zima bacila kao par novčića dosadnom beskućniku. Možda čak prođem i kroz famoznu Pješačku Zonu. Postalo mi je neobično voziti preko pješačke zone, a da me nitko ne maltretira. Naime, s prvim danima proljeća kad prorade birtije i kad roditelji počnu izvoditi mladunce na otvoreno, gotovo uvijek će oko pješačke zone biti barem dva organa svrha čije egzistencije jest kažnjavati bicikliste koji se odluče propedalirati spornom pješačkom zonom.

Bilo je par nezgoda do sada, ali nepravedno je cijelu krivicu svaliti na bicikliste. Da bi vam bilo jasnije o čemu pričam, pokušajte tijekom ljeta prošetati vinkovačkom pješačkom zonom. Ne možete se opustiti jer u svakom trenutku mogli biste stati na nečije dijete, kao da ste na Lov Perejdu, a oko vas patuljci na ekstaziju. Raj za pedofile, pakao za bicikliste. Nije to neki poseban problem, jer kad ste na biciklu treba vam pola minute lagane vožnje da zaobiđete pješačku zonu u Vinkovcima. Doduše, onda je nešto veća vjerojatnost da vas pokupi neki konj koji je nervozan jer ne može parkirat pored birtije.

Želim reći, umjesto što su išli linijom manjeg otpora i jednostavno protjerali bicikle, bilo bi puno bolje i za bicikliste i za pješake da su uveli obavezu korištenja povodca za djecu. Ima onih praktičnih na izvlačenje za pekinezere, čivave i druge isprike za pse. Fino, otpustite oko metar, metar i pol, zakvačite povodac za stolicu, uvijek znate gdje vam je dijete i uživate u lošoj kavi na suncu. Barem je jeftinija nego u metropoli.

Nema komentara:

Objavi komentar