14.4.11

ACH JËBËMTÜ!

Počeo sam prilično stidljivo s pedaliranjem ove godine. Što će reći kako se, za sada, biciklistička 2011 po ničemu ne razlikuje od prijašnjih godina. Pošto nisam sklon očajnim vožnjama tijekom zime koje me ne bi održale u kondiciji već bi možda samo imao nekakav prisilni kontinuitet, unatoč redovitom vježbanju i plivanju tijekom zime, jedina stvar koja me nakon biciklističkog zimskog sna može pripremiti na festival proljetnog bola jest - pedaliranje.


Kao i prije nekoliko tjedana na Psunju, tako i jučer na vožnji do Vukovara preko njiva i polja osjećaj je bio isti: povraćalo mi se nakon svakog uspona, imao sam osjećaj da će mi na nogama od nakupljenje mliječne kiseline početi otpadati komadi mesa s kostiju, a zrak se činio razrijeđenim poput kupovnog. I tako svakog proljeća. Što ne znači kako će se puno toga promijeniti kako godina bude odmicala. Točnije, promijenit će se to što će krajolik promicati brže pored mene i to što ću za koji mjesec nakon vožnje biti manje ukantan nego sam to danas, tj. bol će trajati kraće. Što se jučerašnje vožnje tiče, u svoju obranu mogu reći kako je većina puteva bila rahla i prhka jer su bili preorani roto drljačama, puhao je jak vjetar promjenjivog smjera, vozio sam na gumama za suho i imao sam samo jednu brzinu. Zato danas uzimam godišnji i sutra će sve biti kao da se ništa nije dogodilo. Valjda.

Govoreći o boli, nisam mazohist i ne bih išao tako daleko i rekao kako volim bol. Ali ironično je to što volim stvari koje su same po sebi bolne, što je suprotno ljudskoj prirodi i instinktu preživljavanja. Biciklizam boli. Pogotovo onaj brdski. Bili vi netko za koga je forma samo riječ od pet slova ili ste u najboljoj kondiciji u životu - boli vas jednako. Mašinica u ruci tattoo majstora koja će vas iglom s nekoliko vrhova ubosti 3000 puta u minuti  u periodu od 2 sata kako bi vam 2mm pod kožom ostala boja koja će činiti umjetničko djelo koje ćete do kraja života nositi na sebi - stvara bol. Onaj dio o umjetničkom djelu vrijedi ako ste se dali pod iglu pravom čovjeku. U suprotnom, boli neizmjerno više. Volim vjerovati kako u svemu postoji nekakva ravnoteža. Prema tome, u životu pored meda i mlijeka možemo očekivati i jednaku količinu nepravilno raspoređene boli. A pošto uvijek postoji izbor, sam ću birati svoju bol. Mene "manje boli" ona fizička, vjerojatno sam zato svjesno ili nesvjesno izabrao bicikl i tintu pod kožom.


Možda sam taj izbor učinio i zato što nakon takve boli ostaju ožiljci koji imaju dobru priču, ostaju fotografije, tetovaže, sjećanja kojima se rado vraćamo. Što se ne može reći za onu drugu, psihičku bol ili kako ju god želite nazvati. Ne možete ju ukloniti, umanjiti, rješiti je se. Kao kada vas boli ruka koju nemate još od nezgode na svinjokolji prije nekoliko godina. Fantomska bol. Možete samo čekati da prestane boljeti sama od sebe. Nakon što prođe i nakon nje će ostati ožiljci i sjećanja. Ali ne ona kojih se u skorije vrijeme želite prisjećati. Ili ikada. Bilo da ste ostali bez dragih ljudi ili ste naletjeli na bezdušnu drolju. Zato često volim naglasiti kako volim prostitutke.

Prije neki dan pogledao sam posljednju epizodu Housea. Iako sam štovatelj lika i djela dr. Gregoryja Housea, serija mi je malo opala u očima u posljednje vrijeme. Nakon sedam sezona scenaristi više nemaju dobrih ideja i stavljaju ga u apsurdne situacije prenategnute čak i za glavnog lika serije. Ali dobra stvar u vezi ove epizode je to što se vratila 13. Ali ne spominjem to zato što ponovno mogu uživati u pogledu na Oliviju Wilde već zbog posljednje scene u epizodi. Ona i House u seriji nikad nisu bili u romantičnim situacijama, ali ako izdvojim ovu scenu iz tog konteksta i ako vam je poznata priča o Remy Hadley i Huntingtonovoj bolesti, ovo je najromantičnija scena koju sam vidio u nekoj seriji ili filmu - ikad! Dirnula me na pravi način i nakon što sam ju pogledao nekoliko desetaka puta, jedini osjećaj koji me preplavio bio je osjećaj nade. Nada kako ću i ja jednom naći ženu koju ću ubiti.


Bol, suze, nada, smijeh, romantika, mržnja, i sve to u jednom relativno kratkom postu. Tako izgleda kad bloger ima menstrualne tegobe. Naravno, bez višednevnog gubitka krvi koji nekim čudom ne ostavlja posljedice na pripadnicima spola sa sisama. Prije nego se raznježim više nego si to smijem dopustiti, eo jedan zgodan video. Zanemarite propagandu biciklističke industrije i uživajte u videu. O karbonu i mom novootkrivenom pogledu na isti pisat ću neki drugi put.

Nema komentara:

Objavi komentar