26.6.11

Achtung baby!

Ako ovo još netko čita, samo da znate, šupak se vratio! Još uvijek imam posao, auto mi je još uvijek nekretnina i još uvijek imam vremena za blogiranje i za sjest na bicikl, iako je količina vremena puno manja nego je to bila prije. Znači, nešto se dešava. Osim toga, nedostatak vremena ili moja akutna neorganiziranost utječu na sitne prioritetčiće koji život ne znače, ali su tu i ne idu nigdje. Drugim riječima, prolazi samo najbitnije.

Pošto mi je kapacitet za beskorisne informacije neograničen, a onaj drugi to nije i trenutno je razapet na previše strana, čak i informacije o biciklima i drugim stvarima koje volim nailaze na bespoštedni filter koji odvaja samo oko 30% od prijašnjih 100% podataka koji mi nikad neće zatrebati, propagande polupismenih nekritičkih administratora na popularnim biciklističkim portalima sklonih recikliranju tekstova, "testova" bicikala, forumskih gluposti nastalih iz tipkovnica ljudi koji svaki dan života prežive pukom srećom, a ne svojim izborom i sl.

Tako je igrom slučaja izfiltriran ovaj video malo niže koji savršeno pristaje mojim pristranostima. Naravno, ako izuzmem pedale za stare i nemoćne, sve ostalo je tu: hardtail, čelik, Black Keys.

 

Ali ako ikad oglupim ili se preselim u zapadni dio Kanade (vjerojatnost je ista) i odlučim utući novac u bicikl koji nije hardtail, Yeti je sa SB-66 razriješio sve dileme u vezi izbora.

Kao što vidite, ništa se nije promijenilo. I u ovaj post uspio sam natrpat hardtail, popljuvat spd i, nadam se, uvrijedit nekog tko je to zaslužio time što troši zrak.

Osim što sam postao izbirljiv prema informacijama, primjetio sam da živim brzo, tj. puno brže nego prije. Ne u smislu da živim na rubu, da sam divlji u srcu i tako to, već doslovno. Promjena je promjena, a zaposlenje je jedna od većih. Barem za mene. Još uvijek se nisam dočekao na noge, još je previše improvizacije za nekog tko voli imati što više toga pod kontrolom. Ako pretpostavimo da mi je život šetnja po gradu gdje bi na svakom uglu skrenuo desno ne znajući što me čeka iza ugla, prije bih šetao polako i odmjereno. Često bi bio u društvu s nekim pri čemu bih tog nekog gurnuo ispred sebe čim bi se približili uglu nadajući se da će on biti taj koga će pokupiti neki žemski vozač županjske registracije ili će zapeti nogom za neki kurac i pasti na hrpu slomljenog stakla i slična sranja. A ja bih zatim bezbrižno skrenuo iza ugla.

Sad budem svjestan kako sam skrenuo iza ugla tek nakon što sam napravio nekoliko koraka koji su na rubu trčanja. Ako ikad nađem ravnotežu i vrijeme za sve što želim strpati u dan koji standardno traje 24 sata, vi ćete biti posljednji koji će znati kako sam to uspio.

Da bi post bio potpun potrebno je i malo kulturnog uzdizanja i umjetnosti. Pinstriping je upravo to, umjetnost. I to ona koja izumire.

 

 Sljedeći post moći ćete pročitati čim ga objavim. Ako u međuvremenu ne oslijepite.

Nema komentara:

Objavi komentar