30.8.11

Ne gazi po mom jebenom cvijeću!

Posljednji put sjedio sam na zlom biciklu točno prije dva mjeseca. Vožnja je završila prilično naglo i bolno. Čitav sam, bicikl isto, ali od tada skuplja prašinu u garaži i čeka bolje dane. Kao i ja. Bicikl prekriven prašinom i paučinom tužan je prizor, stoga danas neću pisati o biciklima. Oukej, možda malo. Prvo želim pisati o ljutnji, bijesu, srdžbi, gnjevu, kako god ga zvali. I o cvijeću.

Dakle, pretpostavimo da imam vrt. Nisam čovjek od povrća, stoga sam u njemu posadio cvijeće. Redovito sam ga zalijevao, čistio od korova, držao ga urednim i brinuo se o njemu. Otvorio bih pivo, sjeo na travu i gledao kako vrt buja od silnih boja, mirisa i života - i bio bih prilično sretan. Moj vrt je moj mir. A ja volim svoj mir. Ne na nekakav tipični Gandijevsko-pacifistički način, već se jednostavno trudim ne pridavati pažnju stvarima koje to ne zaslužuju. Život je minsko polje posijano suvišnim stvarima. Svaki pogrešan korak može izazvati eksploziju riječi koje ne trebate čuti, informacija koje ne trebate znati i ljudi koji ne zaslužuju vaše vrijeme.

Kao i uvijek, postoje oni koji ne mogu sjediti na miru dok ja sjedim na miru, pijem pivo i mirišem cvijeće. Neeeee, oni moraju prići i započeti razgovor koji ne želim voditi. Kada vide kako nisu stali između mene i mog mira, postat će drskiji. Prići će bliže, sjest će pored mene, biti će glasni, ubrat će cvijet koji je uzgojen pažnjom i zgnječiti ga među prstima samo da pokažu kako mogu. Ako ne reagiram ni na to, pogrešno će shvatiti moj izostanak reakcije i postati još odvažniji. Možda toliko da se prošetaju kroz moj vrt, gazeći sve pred sobom. Kad se dovuku do sredine, tada će spustiti hlače, čučnuti i posrati se na moj trud i sve ono što sam dugo vremena stvarao s pažnjom. Jer oni nemaju pojma koliko je vremena potrebno kako bi moj vrt postao ono što jeste. Oni nemaju pojma o vrijednosti vremena. I neće stati s gaženjem po mom cvijeću.

Ja sam rijetko ljut, ali takva ignorancija savršena je hrana za živinu koju nazivaju bijesom. Pred mene se postavlja jednostavan izbor i naravno kako ću se uvijek boriti za svoj vrt. I za svoje vrijeme. Na iznenađenje šupka koji se usudio kročiti tamo gdje nije smio. Vrijeme mi nitko ne može dati, mogu mi ga samo oduzeti. A ja želim svoje vrijeme. Vrijeme s dragim ljudima, vrijeme na mom biciklu, vrijeme za mene.

Pošto sam ovime završio s filozofiranjem i "skinuo nešto malo tereta s duše", možemo nastaviti. Predlažem jednu dizalicu:


Dakle, bicikli. Kako sam već spomenuo da predugo nisam sjeo na bicikl, počeo sam razmišljati o glupostima. Umjesto da jednostavno vozim taj jebeni bicikl. I dok sam tako analizirao i preispitivao svoje stavove o koječemu, mnoge od njih stavio sam pod upitnik. Osim onoga o spd pedalama jer ipak, nisam preživio moždani udar koji bi ostavio tolike posljedice. I nitko neće učiniti ništa kako bi ih učinio boljima u mojim očima ili kako bi imale više smisla. Što ne mogu reći za broj 29.


Ponajviše zahvaljujuću Koni i Chromagu. Unatoč tome što su dvadesetdevetke dogurale prilično daleko od prvih pokušaja izleta u tu colažu kotača, tek su me ova dva hardkor hardtejla navela na nepotrebno razmišljanje. Kutevi vilice od 68 na niže, kratki stražnji centar, nizak be be, čelik, geometrija prilagođena vilicama 120-140 mm, primaju Maxxisovih 2.4... I 29 inča u kotačima koji, navodno, u kombinaciji s kvalitetnom čeličnom ramom daju rezultat jednak rami za 26-inčne kotače sa barem 100 mm hoda. Jednom sam rekao kako me nitko nikad neće vidjeti živog na 29-ki. Sada, pored Honzoa i Surfacea, jedini razlog za to može biti nedostatak moneta.

Kad već baljezgam o colaži, eo malo XC-a, downhilla i streeta na 20 inača:


Prije nego završim post s čim ga već budem završio, malo pažnje posvetit ću i ljudima koji imaju puno slobodnog vremena, kreativni su, vješti s rukama i drže do tradicije i stare škole. Daska za surfanje mi ne treba, ali jednu ovakvu volio bih imati samo iz razloga da mogu reći kako ju imam. Komad umjetnosti koji bih držao na zidu umjesto slike.


Zgotovit ću ovaj napaćeni post s još jednim vrlo odličnim videom koji sam davno iskopao i na koji sam već i zaboravio. Zašto mi se toliko svidio da mu se vraćam s vremena na vrijeme? Osim malo primjetne gay komponente, prvi pojam koji sam povezao s videom bila je sloboda. Pošto volim misliti za sebe da sam biciklist i isto tako volio bih misliti da si mogu pripisati slobodu i lakoću življenja koja je tako očita u videovima poput ovoga, svjestan sam koliko je to razmišljanje licemjerno pored svih obaveza i dužnosti koje mi se gomilaju u životu, htio ja to ili ne. U ovom videu toga nema. Samo sloboda. I muškarci.

Nema komentara:

Objavi komentar