1.1.12

Da bi postojao red, mora postojati anarhija


2011 službeno je iza mene. Neka je i to prošlo. Kvazi statistički gledano, bila je to najgora godina za mene, što se pedaliranja tiče. Najgori unfal u dosadašnjoj biciklističkoj karijeri i zaposlenje oduzeli su mi čak i ono malo vremena koje sam mogao posvetiti biciklu. Dio mene sretan je što je 2011 konačno gotova jer nikada nisam vozio manje. Zato ću sada maksimalno iskoristiti ovu 2012 prije nego svi zajedno najebemo od dugo očekivanog smaka koji će navodno uništiti i ono malo planeta koji mi još nismo stigli uništiti. Nije to jedna od onih novogodišnjih odluka kojih se nitko nikad ne drži jer dio mene mrzi novogodišnje odluke. I nikad ih se ne drži. Osim toga, vrijeme je da iz nekog prašnjavog kutka izvučem onaj dio sebe koji nikada nije odrastao, malo ga očistim, objesim vani da se prozrači i posjednem ga na bicikl. Jer on jedini zna uživati na dva kotača onako kako bi trebalo. Kao i momak u videu malo niže:


U nepreglednoj hrpi videa koji svakodnevno napadaju sa svih strana, ovaj na prvi pogled nije ništa posebno. Počinje vrlo nespektakularno. Ali kako odmiče, dobiva na momentu, a ima i nešto što se proteže kroz video, a u što ne mogu uprijeti prstom zato što ću udariti u ekran. Uglavnom, na kraju sam se osjećao dobro i htio sam voziti. Drugim riječima, video je puno bolji na drugo, treće i ostala gledanja. Što me dovodi do sljedećeg žderača vremena. Naime, dio mene provodi previše vremena na internetu i pri tome skupi zavidnu količinu beskorisnih informacija i vidi fantastične stvari, od kojih neke podijeli i s Vama putem ovog neradničkog bloga. Za dobar primjer te tvrdnje, a i činjenice da bolest ne bira, kliknite na sliku.


Neradnički dio mene sretan je što sam konačno cijepljen od licemjerja i što živim u duhu imena bloga. Ali dio mene bi za to vrijeme radije bio na biciklu, u bazenu, u prirodi ili na umjetnoj stijeni. Dio mene pita se zašto dalmatinci imaju problema sa slovom n? I ako je već tako, zašto onda nisu dosljedni i zašto ne pišu kn za kilometre ili npr. dalnatinci? Ili još bolje, po planinana ili Dinaridina? A Nissan Nicra?! Dio mene prezire me svaki put kad napravim klik mišem u smjeru mrskih mi foruma.

Pošto radim već neko vrijeme, primoran sam koristiti automobil. To znači da nakon nekoliko sretnih godina nevoženja već pola godine gotovo svaki dan sjedim u autu po sat i pol. Dio mene ponekad čak i uživa u vožnji. Kažem ponekad, jer ostatak vremena moram dijeliti cestu s ostalim ljudima koji su nekim čudom dobili vozačke dozvole. A mnogima od njih na tablicama piše ŽU, VU i BM. Pošto na putu do posla nemam pametnijeg posla, izlagao sam se pogibelji  nebili pobliže analizirao popularni fenomen vezan uz vozače automobila tih oznaka. I što sam zaključio? Ovi iz ŽU potpuno su nepredvidljivi. Nikad ne znate što će učiniti, kada će to učiniti i zašto, te ako je moguće, držite se podalje od njih kako god znate i umijete. Što se tiče onih VU vozača, svi djeluju prilično izgubljeno. Ili voze presporo, ili voze prebrzo. Neodlučni su, zbunjeni, skloni promjeni mišljenja u situacijama kada to nije najzdravije. Ponekad pomisle da idu u dobrom smjeru, ali nisu sigurni i žele to podijeliti s vama. Naspram njih ovi iz BM su sušta suprotnost. Oni uvijek točno znaju kuda idu, oni imaju svoj cilj, oni ne biraju ni sredstva ni način i učinit će sve kako bi tamo stigli što prije. Dio mene previše je ljut i brinem se za njega.  U međuvremenu, Semenuk nema vozačkih problema.


Kad već spominjem probleme, dio mene voli kad ne zna što se događa. Imam premalo slobodnog vremena koje mogu iskoristiti za stvari koje volim da bih pratio vijesti na teveu, čitao novine ili klikao po senzacionalističkim naslovima na portalima. Čisto mi je drago što pratim gotovo sve vezano uz bicikle i što vozim to čudo, milo mi je jer se odnedavno imam priliku penjati iz čista mira i sretan sam što u životu imam takve stvari koje će mi odvratiti pažnju od "bitnih stvari". A kad već spominjem bitne stvari, dio mene smatra kako je ovo najbitniji film za pogledati otkad u Rvackoj postoje klimatizirana kina s foteljama poredanim stepenasto, tako da možete vidjeti veliki ekran od krakate konjine ispred sebe. Pogledati u ha deu, naravno. Samo se nadam kako će domaći distributeri odlučiti distribuirati ovaj biser američke zabavne industrije i kako mu neće smisliti Neku Hrvatsku Verziju Naslova 3D.


Toliko za sada. I samo da znate, dio mene sve vas mrzi, ali ne obazirite se na to. Sretna 2012 i snalazite se kako znate.

Nema komentara:

Objavi komentar