16.5.12

Lijepo ime Neradnik

Vratio sam se! Življi i nadrkaniji nego ikad. Previše toga dogodilo se u posljednje vrijeme, tako da je blog stavljen na led. Problem nije bilo vrijeme, već volja. A gdje nema volje... U biti, imao sam točno toliko volje da me održava na životu pa nije neko čudo da se na Neradnika uhvatila virtualna plijesanj. Najvažnija promjena u mom kratkom životu koja se tiče ovog www kutka jest da sam ponovno neradnik. Stupio sam u radni odnos, probao i vidio da znam. Neka je i to prošlo. Ionako kažu da je najsigurnije biti na birou. Neću ni spominjati koliko to pridonosi kredibilitetu bloga. Enivej, ponovno sam spreman za uzaludnu brobu s ljudskom glupošću, uključujući svoju.


To što sam odlučio dati otkaz, mnogi će zbog trenutne situacije okarakterizirati kao moju glupost, ali ne mogu reći da se slažem s njima. Ali uvijek im mogu reći da puše jaja. Smatram da je to najbolja stvar koju sam napravio za sebe u poslednje vrijeme. Što se ne može reći za neke druge stvari koje sam napravio. Neću ulaziti u detalje, ali recimo da je to ekvivalent oblačenja uskih gaća s uloškom, šupačkih cokula na kopčanje namjenjenih spd pedalama i stavljanja dotičnih na kurble. Ali znali ste da ću to reći.

Osim što sam igrom slučaja saznao koliko zdrave mržnje mogu osjećati prema sebi, odlučio sam objesiti Paddy Wagona na klin. Dosta je bilo cestovnjačenja, uskih guma i sranja. Posljednja duža vožnja na njemu bio je đir do Vukovara na kojem sam pizdio od dosade. Bilo mi je toliko dosadno pedalirati po jebenom asfaltu da sam se zamišljao kako vozim Evila niz Desetku na Psunju, našminkan, obučen u haljinu, sa crnom kovrčavom perikom dok u podlozi svira Woman, samo da ne bacim bicikl u najbliži kanal.


Aaaali, uskoro dolazi alternativa grackom biciklu u obliku Kone Unit. Jedna brzina, kruta vilica. To je samo jedna postaja na putu da postanem hardtail nindža... Još nisam siguran kako će 29 cola pridonijeti tome, ali uvjerit ću se za petnaestak dana kad dolazi u moje masne ruke. Po nekoj zdravo seljačkoj logici, trebao bi to biti idealan bicikl za ove prostore na kojima provodim najviše vremena. Točnije, za dno Panonskog mora idealan je CX bicikl, ali preskupi su i zahtjevaju dodatna ulaganja. Znači, Unit it iz. Ono što mi se najviše sviđalo kod Wagona (osim što je od gvožđa) bilo je minmalno održavanje, a Unit jamči baš to. I hrđa!

Što znači da će Evil sa svojih novostečenih 9 brzina i Tihim Vodičem ostati zapostavljen i rezerviran samo za izlete u brdo. A kad već spominjem izlete u brdo, prije nekoliko tjedana bio sam na izletu u brdo. Potpisnik ovih redova, Qum i Ze otkinuli smo tri dana od guzice i proveli ih na Psunju. Tri dana nepranja, vožnje po krasnim stazama, male bondinga (u nedostatku adekvatne rečenice na rvackom), ilegalnog roštiljanja i bivanja jednog s prirodom.


Spustio sam se i starom dh stazom brže nego što je pametno. Još uvijek tvrdim da je isto moguće s hardtailom i na novoj, ali to ću ostaviti za drugi put. Uglavnom, ponovilo se što prije. Bilo nam je bolje nego ovoj trojici.


Uskoro verzija s titlovima za Guy Martina. Eeej, i Stevo vozi Tall Boy!

Ima još jedna stvar koja me drži podalje od kilaže i konfekcijskog broja većine ljudi mojih godina, a to je penjanje. Saznao sam za nekoliko stijena u blizini i bližoj okolici, probao, teškom mukom došao do 5.10 penjačica i više ne namjeravam prestati. Moram priznati i da se jako lijepo nadopunjuje s biciklizmom. Naravno da imam i poneki video vezan uz penjanje. Junak u videu ispod je Sonnie Trotter. U penjačkom svijetu, Sonnie je nešto kao freerider u bajkerskom. Ne zanimaju ga natjecanja, ne ganja teške ocjene iako redovito penje 5.14, ima dobar stil penjanja, živi život i moj je idol sa stijene. Ladies and germs, Sonnie Trotter.


Osim što se penjem ničim izazvan, odbio sam ponudu da pedalim do Poljske početkom slijedećeg mjeseca (i to po asfaltu!) kako bih vidio zemlje Europske Unije koje ne bi trebale biti u njoj, kako bi oprao noge u Baltiku i kako bih pogledao reprezentaciju preplaćenih polupismenih kretena u kockastim dresovima u utakmici protiv Irske. Najviše od svega šokiralo me što sam uopće razmišljao o toj ideji toliko dugo koliko sam već razmišljao o njoj. A koliko god da jesam, bilo je predugo.

Ah, lijepo se vratiti. Znam da sam poprilično zahrđao što se blogiranja tiče (ako mi je ikada i išlo), ali gledat ću da se posvetim mom čedu, sad kad ponovo imam sve vrijeme svijeta. Osim ako lažem.

Nema komentara:

Objavi komentar