5.1.13

Bit će bolje

Gotovo na kraju tjedna, gotovo na početku godine, s prstima na tipkovnici, a s mislima u dilemi treba li iskoristiti svaki manje hladan dan za vožnju po blatu ili se pouzdati u glasine kako će zima biti čmeljava tako da neću morati forsirati vožnje kao svi oni skloni vrlo kratkoročnim novogodišnjim odlukama. Usput, nemam novogodišnjih odluka za 2013. Osim ako ne računam odluku kako neću ništa planirati. Nisam planirao ni u 2012 i bila je to baš dobra godina. Ako ova bude iole slična po količini dobrih stvari koje su mi se dogodile, nitko sretniji od mene.

Naime, prošle godine dao sam otkaz na poslu. I to je bila jedna od boljih stvari koje sam napravio. Istina, sad nemam love kao dok sam radio niti si mogu priuštiti sve što sam mogao prije, ali se zato osjećam puno bolje, a to se ne može kupiti. U biti, može, ali je skupo i izaziva ovisnost, pretvara mozak u kašu, testise u grožđice i uzrokuje poprilično bijednu smrt. Zahvaljujući novonastalom višku slobodnog vremena, prošle godine proveo sam najviše vremena na biciklu do sada. U dva mjeseca potkraj godine uspjeli smo stisnuti više vožnji u brda nego što smo to izveli u cijelog godini. Za nas koji obitavamo u geografski depresivnom području, to je premija. Čak sam u dvije prilike tijekom godine uspio spojiti po dva i tri dana brdske vožnje za redom. Kad živite u podnožju brda takve stvari uzimate zdravo za gotovo i ne čine vam se kao ništa posebno, ali nama ravničarima znače puno.

Uspio sam pohoditi i jednu DH utrku ove godine. Doduše, samo kao gledatelj. Dvodnevni boravak u prirodi sa ženom, druženje s lokalnim ljudima iz Pakraca, play lista koju je složio izvjesni Tetanus i pogled na posljednjih 10-15 vozača u finalnom spustu neke su od stvari koje pamtim po dobrom. Sve ostalo vezano uz utrku bio je totalni gubitak vremena. Naime, slušajući komentare gledatelja i vozača koji su lizali rane s druge strane vrpce i gledajući kvalifikacije i utrku, nije bilo teško zaključiti kao je staza bila preteška za 90% ljutih daunhilera. Što nije neko čudo jer većina "vozača" nije dorasla toj stazi koja je prilično zahtjevna i u ovim krajevima vjerojatno nešto najsličnije stazama svjetskog kupa. Natjecatelja je bilo manje nego prijašnjih godina i gotovo su svi kukali za starom dh stazom gdje se utrka održavala do 2010. Npr. tu smo stazu ja i kum odvezli s hardtailovima bez prethodne inspekcije i incidenata i definitivno vam ne treba dh bicikl da bi uživali u njoj. Istina, s hardtailom je malo nategnuto, ali zanimalo nas je može li se i koliko uspješno. Idealno bi bilo imati nešto sa 140-160mm hoda i vozite. Nadalje, imam dojam da se kod nas dh utrke održavaju samo zato što postoji hrpica ljudi koji su zahvaljujući svojoj gluposti ulupali hrpu love u dh bicikl (koji im je prvi ili drugi bicikl ikad) i sad ga nemaju gdje voziti. To što se broj staza adekvatnih za takve bicikle može nabrojati na prste jedne ruke, a da pritom ne koristite sve prste, mogu i ne moram naglasiti. Ali naglasit ću. Trebam li spomenuti kako su domaćini nakon svake utrke u financijskom minusu? Možda se netko opameti i uspije organizirati utrku enduro formata koja će zamijeniti nepotrebni XC i DH pederluk. Tako će najveći dio biciklističke populacije željan utrkivanja doći na svoje, a utrke će konačno postati isplative za organizatore. I svi sretni.

Uglavnom, utrka je završila, Janezi su pobjedili, a mi smo se uputili na mjesto gdje bi trebali užicati prijevoz do Omanovca. Dok smo čekali kombi, s druge strane spustila se ekipa ikscejaša od kojih je jedan bio na nekom karbonskom Treku. Neka ful suspenzija s malo hoda, ali nisam uspio primjetiti koji je model  bio u pitanju jer nisam mogao skinuti pogled s upravljača, lulice i doživotne zalihe spacera ispod iste. Naime, lulica i upravljač bili su takvih dimenzija da bi im slobodno mogli zamijeniti mjesta i ne bi osjetili nikakvu promjenu. Bilo mi je fascinantno kako je na taj komadić aluminija (ili karbona) uspio zgurati gripove, dvije kočnice i dva mjenjača, a da ostane dovoljno mjesta za prihvat lulice. Iskreno, ne bi mi bilo svejedno voziti takav bicikl. Malo sam kopao po netu kako bi pronašao sliku koja bi vam uskoćom upravljača otprilike dočarala širinu idiotizma dotičnog gospodina, pošto ga nisam uspio uslikati.


Na moje pitanje je li on možda brdski hipster, službeno je odgovorio kako je probao kombinacije šireg upravljača i kraće lulice, ali zaključio je da ne vidi nikakve prednosti šireg upravljača i kraće lulice. Usput, da ne bude zabune, brdski hipsteri imaju malo dodirnih točaka sa svojim gradskim rođacima i nešto su kulji od njih. Da ne idem u detalje, evo fotke.


Htjedoh postaviti još koje pitanje vezano uz teško djetinjstvo, cerebralnu paralizu i poneko pitanje oftamološke prirode,  ali prekinuo me s odriješitim "Hvala! Slijedeće pitanje molim!" i nastavio odgovarati na pitanja ostalih ljudi iz publike opčinjene hrpom karbona. Zašto to spominjem? Pa, razmišljao sam zašto mi smetaju takve stvari i zašto imam potrebu pokazivati takvim ljudima koliko visoko se nalaze na ljestvici gluposti. Možda zato što sam biciklistički nerd i zato što imam potrebu ispravljati "nepravdu" koju samo ja vidim? Ali primjetio sam kako u posljednje vrijeme sve rijeđe imam običaj propovjedati svoje biciklističke zapovjedi. Nije da je nedostajalo idiota. Baš naprotiv, našao se tu debeli ljigavac prenizak za 29-ku, pa lik kojem lova ne predstavlja problem ali problem mu predstavlja kupovina rame odgovarajuće veličine (iako on tako ne misli), zatim jazavac koji flat pedale koristi u kombinaciji s Mavicovim SPD patikama s đonom poput onog na kopačkama, svi oni genijalci koji pumpaju gume na brdskom biciklu debelo preko 2 bara, pa hrpa onih što svaku raspravu počinju s "Ne, ne, jaaa sam pročito na forumu...". U početku sam nesvjesno, a zatim svjesno počeo izbjegavati rasprave. Jesam li se smekšao? Vjerojatno ne. Uvijek ću rado iskoristiti priliku za malo nekonstruktivnog ismijavanja, jer kao što znamo, smijeh liječi.

Što se gluposti tiče, mogu primjetiti kako barem globalno ipak ide na bolje. Ljudi polako shvaćaju prednosti šireg upravljača i kraće lulice, ljudi postaju svjesni da prednji mjenjač treba postati stvar ružne prošlosti, postaje im jasnije kako jednoslojne gume minimalnih dimenzija 2.5 mogu samo biti dobre za njih iako imaju hardtail ili im hod ful suspenzije ne prelazi 140mm, lijepo je vidjeti velike igrače poput Kone koji ne dopuštaju da čelični hardtail odumre... Sve su to mali koraci naprijed, ali vesele biciklističkog nerda poput mene. Još nisam siguran što bi mislio o 27.5, ali dat ću si malo vremena. Mnogi sretnici ne zamaraju se s takvim naizgled nevažnim sitnicama i jednostavno uživaju u vožnji na svom biciklu. To je dobro za njih. Ali kao što rekoh, nerd sam.

Bilo bi ironično kada bi se nazivao biciklističkim nerdom, a da ne posjedujem ni jedan bicikl. A baš bi se to moglo dogoditi vrlo uskoro jer sam oba bicikla dao na bubanj. Znam, rekao sam da Evila nikad neću prodati, ali nije prvi put da sam slagao i promijenio mišljenje u isto vrijeme. Naime, potkraj prošle godine uplovio sam u bračne vode. To mi je najdramatičnija promjena koja mi se dogodila u prošloj godini. Ili u dosadašnjem životu. Da stvar bude bolja, za koji mjesec obitelj će postati veća za jednog člana. Očekujemo veselu i zdravu djevojčicu koju ćemo voljeti i koja će isto tako voljeti nas sve dok ne postane tinejdžerka. Zbog novonastale situacije, bicikli su morali na bubanj. Isprva sam mislio kako će mi takva odluka teško pasti, ali prioriteti su se očito okrenuli u drugom smjeru i činjenica da ću postati otac veseli me više nego što me rastužuje možebitni ostanak bez bicikala. Hoće li biti bajkerica ili ne, vidjet ćemo. Tata će se svakako potruditi da bude.


Kad sam već spomenuo Evila, nedavno sam u jednom videu primjetio još jedan primjerak. Bijeli, ali ipak Evil. Drugim riječima, godinama sam živio u zabludi kako u ovim krajevima postoji samo Jedan. Ali to je manje bitno. Gledajući video, zahvaljujući nekim suptilnim detaljima dalo se primjetiti kako naizgled postoji neznatna mogućnost da je vlasnik malčice prevelik za Evilovu ramu.


Ali možda se varam. Nemojte me držati za riječ. Što se videa tiče, možete ga pogledati ovdje. Vrlo atraktivna i dinamična vožnja nekolicine vještih vozača koji se nazivaju Team Rodeo. Uživao sam u svakoj sekundi ovog majstorski odrađenog uratka. I morao sam se izraziti sarkastično jer bilo bi nepristojno i društveno neprikladno reći da je video govno koje zauzima memorijski prostor. Ili da je u pitanju 8 minuta i 24 sekunde izgubljenog života. Ili slučajno dovesti u pitanje vještinu vozača, tj. nedostatak iste. Ali nećete znati dok ne pogledate. I ne zaboravite kliknuti na Like dok ste na Fejzbolahu.

A kad sam već kod grupe ljudi koja vozi bicikl bez razloga, prošle godine počelo se nešto dešavati oko osnivanja kluba koji nam ne treba, ali lijepo ga je imati. BK Neradnik trenutno je stavljen na led, iako se vozi, ali službeno smo još neslužbeni. Ako već niste, više o klubu možete pročitati u jednom od starijih postova, a sve novosti biti će objavljene pravovremeno na dobro poznatom mjestu.


Od objave o osnivanju i od osnivačke skupštine bilo je skromnog interesa. Neki bi htjeli biti u klubu, nekima nije važan klub već bi se samo vozili, i sve je to lijepo. Ali kad već ima ljudi koji će se potruditi i organizirati masovan odlazak na brdo (meni je masovno sve što uključuje više od 4 čovjeka) s unajmljenim vozilom, onda bi bilo dobro da se može unaprijed znati koliko ljudi ide i da se na njih može računati. Ali iz nekog razloga, ljudi nisu u stanju niti imaju obzira javiti dan prije idu li ili ne idu i je li to njihov konačan odgovor. Osim ako se u posljednji čas dogodi nešto neplanirano, u 99% slučajeva svi mogu znati najmanje dan prije može li se računati na njih. Zbog mrljavih i neodlučnih jazavaca posljednja masovna vožnja koju smo planirali u prošloj godini bila je otkazana i na vožnju su otišla tri čovjeka. I bilo je odlično. Kao i na svim vožnjama na kojima nema puno ljudi koji puno kukaju. Nisam bez razloga već nekoliko puta rekao kako bi za klub bilo najzdravije da u njemu ima malo ljudi.

Ali bit će bolje (opet sam sarkastičan, ali ne mogu si pomoći).

Nema komentara:

Objavi komentar