17.1.13

Gdje je taj smak kad ga čovjek treba?

Dragi blože, imam savršeno logično objašnjenje zašto te zapostavljam u posljednje vrijeme, ali neću sad ići u detalje. Recimo samo kako vrijeme savršeno za pisanje bloga koristim u druge svrhe. Npr. kaljužanje s biciklom. Imamo tu, eto recimo sreću, da nas snijeg nije izbrisao s lica zemlje kao zapadniji dio Rvacke, ali zato je pogled kroz prozor poput scena u starim crno-bijelim hororima, a svaki korak koji ne završi na asfaltu vodi u živo blato koje jede obuću i manje životinje. Ali hej, malo blata nije razlog da se ne pedalira, zar ne?


Naravno, nakon svake vožnje po slavonskom Vijetnamu, ne gine mi barem pola sata čišćenja bicikla i onog što je prije vožnje bila moja odjeća. Može i manje od pola sata ako ću se usredotočiti samo na vitalne pogonske dijelove. Neki tvrde kako je podeblji sloj prljavštine blagotvoran za zdravlje bicikla, ali picajzle s graničnim opsesivno kompulzivnim poremećajima teško mogu sažvakati tu "činjenicu", a kamoli ju progutati. Zato ja čistim. Ne koristim mini wash i slične naprave, već samo pritisak gradske mreže i palac, tako da se ne moram bojati za ležaje. Nakon toga nešto malo krpom, podmazivanje i i bicikl je spreman za novo maltretiranje. Uglavnom, život je opet lijep. Ustvari... nije.

Ukratko:
Volim flat pedale.
Zato nosim Five Ten.
Jedini model pogodan za blato i flat pedale je Karver.
Ja imam Sam Hill.
Sam Hill, unatoč nepreglednoj količini gripa, nije pogodan za blato.
Teško se čiste, upijaju pola kubika vode i suše se oko tjedan dana.
Osim ako ih ne umotam u vrećice ili oblijepim dak-tejpom poput daunhilera..

I tako se ja već nekoliko zima patim, iako sam cijelo to vrijeme imao riješenje koje je skupljalo prašinu u kutku garaže. Potkraj prošle godine, točnije 21.12. na dan očekivanog smaka, poslao sam sve u penis, pojeo govno, pogazio principe i obuo vrlo mi mrske patike.


Vrlo mrske jer idu u kompletu s još mrskijim pedalama. Pokušao sam ih prije toga voziti na flat pedalama i bila je to loša ideja. Ali 21.12. bilo je bitno da ja pedaliram, makar uz pomoć SPD-a. Eto rekao sam. SPD! Taj dan bilo mi je svejedno hoće li me tko vidjeti jer ionako je smak, pa nitko neće preživjeti da svjedoči. Iz nekog razloga smak je izostao, a ja sam otada nabrao dosta blatnih kilometara. Možda ipak jesam omekšao... Ali zato su mi noge bile suhe, a Shimanove MP66 pokazale su se očekivano jednostavnim i nezahtjevnim za održavanje. I ne, to nikako ne znači kako ih neću šutnuti tamo gdje sam ih našao čim se vrijeme popravi i obuti 5.10 kako i priliči.

Zasad sam primoran espedejirati zbog gore navedenih razloga i nakon četiri tjedna mogu reći kako mi SPD neće nimalo nedostajati. Zašto? Iz više razloga. Npr. zato što cleatove ne mogu dovoljno pomaknuti unatrag kako bi doveo stopalo u odnosu na osovinu pedale u položaj na koji sam navikao. Pošto sam već godinama na flat pedalama, prilagodio sam tehniku pedaliranja tome i iz očitih razloga nemam naviku povlačiti pedale s nogama za vrijeme pedaliranja, što je vrlo neprirodan i nezdrav pokret za koljena i gležnjeve, ali to ne spriječava mnogog poklonika SPD-a da to ističe kao "prednost". Hardtail i flat pedale zahtjevaju nešto agresivniji i angažiraniji način vožnje i drugačiji položaj tijela kako bih zadržao stopala na pedalama. S obzirom da sam naviknut na takav način vožnje, sva ta sigurnost koju mnogima ulijevaju SPD pedale, kod mene je prošla nezamijećeno.

Unatoč mom džihadu spram SPD pedala, shvaćam logiku iza istih i mogu razumijeti kako mogu donijeti (presudnu?) prednost ljudima koji se bore za djeliće sekunde na stazi gdje spust traje nešto više od dvije minute ili im pomoći da sačuvaju barem malo prijeko potrebne energije na enduro utrci. Ali ne shvaćam kako većina običnih biciklističkih smrtnika ne razumije da oni nisu ti ljudi.

Kad sam već kod tih ljudi, prije nekoliko dana pročitam kako je Sam Hill osim tima promijenio i mišljenje izjavivši kako SPD-u nikad neće reći nikad. Iako bi to želio. Ako misli da je to ono što mu treba kako bi se vratio na vrh, neka mu bude. Osim za Hilla, nikada nisam pomislio kako ću i Chrisa Kovarika vidjeti na bilo kojoj drugoj pedali, a da u pitanju nije flat pedala. Svakog, samo ne njega. Kovarik na SPD-u bio je idealan oksimoron. Više nije.


Znam, grozan prizor.

Nema komentara:

Objavi komentar