26.5.13

U zdravom tijelu bez duha

Ako nekoga zanima, živ sam. Priljev novog sadržaja na blog sugerira nešto drugo, ali vitalni znakovi potvrđuju suprotno. Glavni razlog je taj što u posljednje vrijeme koristim internet puno manje nego sam to činio prije, a kad ga i koristim, jako mali dio vremena provedenog na istom otpada na produktivne i konstruktivne stvari poput ovog bloga.

Ostatak vremena robujem RSS čitaču. Google je najavio da gasi Reader, koji je bio jedan od najboljih proizvoda internetskih megalomana. Prvo me je uhvatila panika, onda sam bio malo izgubljen i neko vrijeme gledao u razne točke na zidovima, ali ubrzo sam otkrio Feedly. Nešto je kompliciraniji od Readera, ali zato lijepo izgleda, a to je uvijek bitno. Na Feedlyju glavnom pratim reciklirane vijesti vezane uz bicikle s debelim gumama i prateću industriju jer se bojim kako neću biti u toku sa svakodnevnim korisnim inovacijama i jer bih mogao propustiti nešto, a to bi moglo biti jako bitno. Ali sadržaj koji Feedly pronalazi za mene u posljednje vrijeme većinom se svodi na članke o epidemiji virusa zvanog 650b i zaluđenosti novom najvećom stvari koja je enduro.

Eh, što se tiče nas običnih potrošačkih smrtnika, enduro je disciplina za narod i ima moj glas, bez obzira što će ju industrija i sponzorirani nadljudi odvesti u krajnost. 650b/27.5 još uvijek trpam u kantu s naljepnicom SUVIŠNO. Bilo mi je jako toplo oko srca kad su Jared Graves i mlađahni Martin Maes završili kao treći i četvrti na prvoj utrci Enduro World Series-a na 26" kotačima. Pri tome je Maes bio na flat pedalama. Očito mu je netko zaboravio reći da mora koristiti SPD ako želi biti ozbiljan natjecatelj u endurou.


Osim toga, nađe se tu pokoji dobar video vrijedan gledanja, ali ironično je što su dobri videoi sve rijeđi unatoč tome što je tehnologija uznapredovala i što su danas ha de kamere i ljuti fotoaparati pristupačniji nego ikad. Svaki ozbiljni snimatelj, kao i oni koji vole misliti da su ozbiljni snimatelji, ima RED kameru i natječe se s ostalima koliko će njegov slo mo biti više slo mo od drugih slo mo-ova, tako da na kraju video izgleda kao da je sniman pod vodom. Kad budžet već ne dopušta snimanje u bestežinskom stanju.

Isto se ne odnosi i na Akrigga jer je tu kamera uvijek nekako manje bitna. Njega bih gledao makar svaki video snimao mobitelom starim barem pet godina. Ali čak i on izgleda bolje u ha deu.


Još jedna od stvari koje me uspješno udaljavaju od sudbine svih čiji će mozak postati produžena ruka internetske tražilice jest kettlebell. Znam već dugo za taj ruski primitivni izum, ali primjenjujem ga tek nešto manje od pola godine. Prvo iskustvo bilo je ponešto kaotično i neorganizirano, što se očitovalo upalama mišića i prekomjernim zamorom materijala. Pošto je takav trend bio neodrživ, okrenuo sam se literaturi. Točnije, onoj koju je napisao Pavel Tsatsouline. Čovjek koji izgleda kao da bi mogao Putinu raspaliti šamarčinu i ostati živ, učinio je za popularizaciju te topovske kugle s ručkom više od bilo koga i trebao bi dobiti Nobelovu nagradu za kettlebell.


Kroz čitanje sam ubrzo saznao gdje sam griješio, a što sam učinio ispravno. Dobra stvar bila je što sam kupio kettlebell od 16 kg. Prema Pavelu, to je minimalna težina s kojom bi muškarci trebali početi vježbati. Možda se 16 kg čini puno za početak, ali teži kettlebell omogućuje vam brži put do snage i onemogućuje vam izvođenje nepotrebnih i zahtjevnih vježbi koje bi kao početnici gotovo sigurno radili. Naravno, pogrešno. Govorim to zato jer sam naletio na forumske razgovore gdje tipovi pričaju o tome kako počinju s 8 kg, te kako će u nekoj ne tako bliskoj budućnosti preći na 12. 8 kg je početna težina za žene. Ali vrlo je lako napraviti taku grešku jer internet i Jubito puni su spodoba koje se smatraju sposobnima biti vašim virtualnim trenerom. Nekome tko tek počinje s vježbanjem nije nimalo lako pronaći dobre stvari među hrpom smeća. Zato, ako počinjete raditi s kettlebellom ili s vježbanjem općenito, počnite s Pavelom. Or else... Vjerujem da je čovjek zaboravio više nego što 99% internetskih trenera zna u ovom trenutku.


Što se mog vježbanja tiče, osim što sam saznao da sam kupio pravi kettlebell, sve ostalo bilo je pogrešno. I tako, uzeo sam svoj komad gvožđa i krenuo praviti muškarca od sebe. Nakon 5 mjeseci vježbanja prema Pavelovom Enter The Kettlebell programu, nisam dobio na masi (jer mi i ne treba), ali mi se zato snaga znatno povećala. Usporedo s tim programom, ubacio sam zgibove i dio vježbi iz Naked Warriora (još jedna Pavelova knjiga iz obaveznog štiva). Trenutno radim zgibove s kettlebellom od 16 kg obješenim o mošnju i na dobrom sam putu da počnem vježbati ETK s 24 kg do kraja mjeseca. Naglasak programa jest na snazi, ali ni izdržljivost nije u potpunosti zapostavljena.

Osim samog kettlebella, drugo veliko otkriće bilo mi je koliko su jednostavni programi učinkoviti. Prije nego sam otkrio Pavela, pratio sam pametovanje Jamesa Wilsona koji se ističe kao jedan od poznatijih trenera za specifično vježbanje koje zanima nas, recimo, malo ambicioznije bicikliste. Ali što sam više čitao o vježbanju, sve mi se manje sviđao Wilsonov pristup. Programi su mu u početku bili prekomplicirani, internetsku stranicu zatrpavao je s hrpom informacija i vježbi koje bi netko neupućen teško mogao uklopiti u smislen program. Također, ima naviku reći jako puno, a da pri tome kaže jako malo.

U posljednje vrijeme sam Wilson u postovima je počeo stavljati naglasak na jednostavnost, tako da sad ima i minijaturnih programa u ponudi koji ne uzimaju puno vremena. Uopće ne sumnjam da on barata s nekim znanjem o vježbanju i da zna ga upakirati na mnogima privlačan način tako da može živjeti od toga, jer uvijek će biti onih koji nemaju volje ni vremena zamarati se s čitanjem knjiga i skrolanjem kroz hrpe teksta na internetu, već će radije kupiti gotov proizvod. I svejedno ga neće znati iskoristiti. Što se mene tiče, hvala, ali neka hvala.

To me dovodi i do slijedećeg zaključka, a to je da velika većina biciklista ne vozi na tako visokoj razini da bi imali koristi od specifičnog programa za vježbanje i u većini slučajevane znaju pravilno izvoditi vježbe iz programa. Nekakav ultra jednostavan generalni program kondicioniranja + vožnja bicikla bio bi sasvim dovoljan. Ali što ja znam?

Znam da mi je kettlebell zamijenio dobar dio vremena koji bi inače proveo na biciklu. Prijašnjih godina znao sam voditi puno više bitki s blatom, dok to ove godine nije slučaj. Blatne vožnje zamijenio je teški komad željeza. Nisam pretjerano sretan zbog toga, ali nisam ni u suzama jer rezultati su vidljivi. Čak i na biciklu, iako sam ove godine vozio manje nego ikad. Drugim riječima, bicikl mi je uzeo namjanje vremena za surfanje po interwebu. To je vrlo patetična činjenica. A još patetičnije jest to da na brdu ove godine još nisam bio, a vrlo je izgledno i da neću. Osuđen sam na jedne te iste njivne i šumske puteve gotovo nepromijenjene nadmorske visine, što nakon mjesec dana proljetne vožnje postaje vrlo deprimirajuće.

Zbog toga s vremena na vrijeme odem u garažu, obučem se za vožnju, navučem štitnike za koljena, rukavice,  stavim kacigu i goggle, a ponekad si čak spremim hrane i vode u ruksak ako planiram duže boraviti tamo. Zatim se udobno uvalim u kauč i gledam u bicikl koji sam dan prije pripremio za vožnju. Mogu si pustiti glazbu, ali i ne moram. Tako sjedim i zamišljam u glavi kako se vozim niz stazu na mjestu koje nikad neću posjetiti i tješim se kako se brdima neće ništa dogoditi i kako će ostati tamo gdje jesu barem još neko dulje vrijeme.

Nema komentara:

Objavi komentar