12.6.13

Ljudi zbog kojih je XC cool

Makar mi život ovisio o tome, u posljednje vrijeme ne mogu naći lijepu riječ za cross-country. Pri tome ne mislim na sam način vožnje ili teren koji se povezuje s cross-countryjem, jer puno ljudi tumači XC na puno načina, a mnogi od tih načina su zanimljivi. Npr. ono što je okorjelim kanađanima XC i što oni često voze na hardtailovima, većem dijelu ostatka svijeta je all-mountain, pa čak i downhill. Ne mislim ni na tržišni odjeljak koji pripada XC-u i koji vrvi karbonom, prelaganim i preskupim dijelovima i 29" kotačima. Bicikli nisu krivi za ono što njihovi vlasnici rade s njima i, koliko znam, još ne postoji zakon koji vam brani da vozite ono što vi smatrate XC-om, na biciklu koji marketinški stručnjaci ne smatraju XC bicklom.

Kad kažem da je eufemizam reći kako je XC zanimljiv kao tumor na testisima, mislim na XC kao natjecateljsku disciplinu brdskog biciklizma. Natjecateljski XC dospio je od najmanje zanimljive do najdosadnije discipline u brdskom biciklizmu najviše zahvaljujući samim ljudima koji se natječu u njemu.

UCI-jev format kružnih utrka dobar je za dosadne prijenose uživo, ali rijetko rezultira dobrom utrkom, kako za vozače, tako i za gledatelje. Vozači su zakinuti jer se staze sustavno zaglupljuju u tehničkom smislu, dok su gledatelji osuđeni na letimičan pogled na nekolicinu ljudi u preuskoj šarenoj odjeći koji voze svoje bicikle u krug. Ne čudi stoga što UCI očajničkim potezima pokušava popularizirati posrnuli XC uvođenjem nove "discipline", XC Eliminator. XCE je nešto što ne bi trebalo postojati, a ako je igrom slučaja već rođeno, trebalo ga je ubaciti u vreću i baciti s mosta u rijeku.

Iako bi Svjetski kup trebao biti vrhunac onoga što XC staze mogu ponuditi, on to nije. Izvan Svjetskog kupa ima mnogo utrka koje su cross-country karaktera, puno zanimljivijeg formata i s kvalitetnijim tehničkim i fizičkim izazovima. Unatoč svemu tome, čak i na takvim utrkama, najslabija karika su vozači i vjerujem da su oni najzaslužniji za nizak rejting cross-countryja. Kao hrpa bezličnih robota obrijanih nogu gdje su bolji roboti oni s kvalitetnijim baterijama, samo gomila šarenih spermića daltonista koji neumorno mašu svojim repovima plivajući u krug. Gotovo je nemoguće razlikovati jedne od drugih. I gotovo nikome nije ni stalo.

Na sreću, postoje ljudi koji odskaču od bezličnog XC prosjeka. Jedan od njih je Adam Craig. Istina, Craig više ne vozi cross-country i poručio je UCI-ju da si zabiju svoju licencu, ali svejedno ću ga spomenuti. Dok je vozio tu mrsku mi disciplinu, bio je jedan od rijetkih koji nije trenirao poput ostalih brdskih cestovnjaka, već je izvan sezone vozio ciklo-cross, skijao i ganjao kajak na divljim vodama, a ostatak slobodnog vremena bio je suvozač u rally automobilu.

Unatoč nedostatku strogog strukturiranog mozgoispirajućeg (da, znam da ova rečenica ne postoji) treninga, često je bio među prvih 20 na utrkama Svjetskog kupa. Da je htio postati robot, siguran sam da je mogao biti među prvih 5. Ali na sreću, Craig to nije učinio. S vremenom je počeo pokazivati što stvarno misli o svemu tome kada je počeo sve više sudjelovati u Super-D i enduro utrkama. Osim toga, prestao je nositi preuske biciklističke gaće, čime je ujedno prestao izgledati kao idiot.


U jednoj od posljednjih utrka Svjetskog kupa koje je odvezao prije nego se pozdravio s tim cirkusom, koristio se single speed biciklom. Završio je na 37. mjestu, ali to uopće nije bilo bitno jer bio je čovjek od naroda. Svi su navijali za luđaka na single speedu. Kada je Craig digao ruke od XC-a i postao enduraš puno radno vrijeme (ako ne računam ciklo-cross i neslužbena prvenstva u single-speedu), bio je to razlog više da još manje pažnje pridajem XC-u.

Ali još uvijek nije sve tako crno. Plačljivi brončani olimpijac Marco Aurelio Fontana dokaz je da XC ne mora obavezno biti dosadan i presvučen u kondom jarkih boja. Osim što je jedan od rijetkih XC-jaša koji nosi Red Bull-ove boje na kacigi, nije mu stran enduro, a ni downhill. Simpatičan, pričljiv, živopisnog karaktera, ne shvaća sam sebe preozbiljno i, poput Craiga, ne ustručava se reći svoje mišljenje koje se često kosi s krutim XC mentalitetom.


Ali Fontana ima vještinu i rezultate zbog kojih može biti dugog jezika. Još jedna bitna stavka je da ne nosi lycru. Zašto je to toliko bitno? Vjerojatno zato što ne postoji ni jedan dobar razlog zbog kojeg bi se odrasli muškarci pri zdravoj pameti trebali oblačiti na taj način. Nema aerodinamičkih prednosti zbog karaktera staza, nema utjecaja na vožnju i manevriranje biciklom, ali zato pomaže da vozači izgledaju kao hrpa jeftine salame. Ili kao parada koja želi popularizirati zdrav život među gay populacijom. Pretpostavljam da ni pederi ne vole pedere koji su veći pederi od njih samih.

Bez obzira na sve loše što sam rekao o XC-u, vjerujem da ima nade ako bude više ljudi poput Craiga i Fontane. Možda jednog dana nekolicina profesionalnih XC-jaša prođe pored izloga, ogledala ili poveće lokve vode, te ugledaju svoj odraz i možda, ali samo možda, im se upali ružičasta lampica.

A kako XC izgleda kod nas? Uzmimo npr. Slavonsku brdsko-biciklističku ligu koja izgleda ovako:


I ovako.


Žene zarobljene u tijelu ružnih muškaraca i morževi koji, poput svojih UCI junaka, oblače odjeću koja zaustavlja cirkulaciju  i igraju se cross-countryja po stazama po kojima lokalni penzioneri idu Maxi Ponijima do vikendice. Prije i poslije utrke žderu gelove i broje grame na svojim krhkim biciklima. Sve to podsjeća na one LARP gluposti gdje se gomila ljudi oblači po posljednjoj modi od prije nekoliko stoljeća i gdje imitiraju život tadašnjih ljudi. Čak inzistiraju i na arhaičnom izražavanju.

Od svih utrka u Slavonskoj brdsko-biciklističkoj lizi možda ima dvije koje mogu proći kao brdsko-biciklističke. Čak i one koje to nisu, predstavljaju prepreku za 90% "brdskih biciklista" koji se voze u lizi. Video govori više od 16 riječi.


Slijedeće godine u planu je chicken way za chicken way. Ako nije, trebao bi biti. I da ne bude zabune, ovo nisu ljudi iz naslova posta.

3 komentara:

  1. Sa svime se više manje slažem, osim s ovime: " nema utjecaja na vožnju i manevriranje biciklom". Ipak ima! Ako govorimo o XC-u. Kad je potrebno puno pedalirati, kad imaš sic "u nebesa" i pritom prelaziš preko nekih tehnikalija u svakome slučaju je bolje imati lycru zbog zapinjanja pri orbitiranju oko sica. Osobno za sebe mogu reći da tek odnedavno pojavom kvalitetnije robe (konkretno mislim na endura marku) mogu reći da njihove hlače uspješno zamjenjuju biciklističke likre. I svakako zagovaram to da za rekreativu je to zakon. Jedina mana je cijena. Kaj se tiče XC-a slažem se da je postao bezličan. Nadam se da na jesen budemo u klubu organizirali mini enduro trku - upravo radimo dvije linje na našoj XC stazi :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ako nekim profesionalcima kratke hlače ne smetaju za izbjegavanje visokog sica, nama tek ne bi trebale smetati. Prema mišljenju Modnog Neradnika, za cijenu kvalitetnih lycra tajica, a pri tome ne mislim na Lidl kvalitetu, mogu se kupiti kratke hlače za pedaliranje koje nisu frirajderskog kroja već su krojem prilagođene za dugo vrijeme u sedlu. Doduše, možda ne u Hrvatskoj, ali od slijedećeg mjeseca to više ne bi trebao biti problem. Živio CRC.

    OdgovoriIzbriši
  3. slika br.1 zurka iz ludih 70-ih rosa leopard odijelo - NE ŽELIM
    slika br.2 NO COMMENT

    OdgovoriIzbriši