15.7.13

Dnevnik hardtailaša

Volim hardtail. To nije pretjerano teško zaključiti ako ste barem jednom zalutali na ovaj blog. Nekoliko puta ljudi su se upuštali u rasprave samnom zbog mojih hardtail stajališta, želeći me uvjeriti kako sam u zabludi ili su mi pokušali servirati neki sarkastični komentar karakterističan za ljude koji gledaju na hardtail s podsmijehom. Ne zavaravam se i svjestan sam prednosti full-suspenzija nad hardtailovima, ali to nisu prednosti koje bi me natjerale da hardtail zamijenim full-suspenzijom. Nije da prezirem bicikle s ramama koje nisu iz komada, ali pri samom pogledu na neku od modernih full-suspenzija, odmah mi se pali moj unutarnji OCD alarm koji se, kad su u pitanju bicikli, piše kao CDO.

Umjesto da se divim inženjerskim idejama i opčinjeno slušam racionaliziranje genijalnosti njihovog dizajna, redovito se uhvatim kako paranoično brojim pokretne dijelove na rami i broj ležaja, pa me zatim brine koliko mjesta su dizajneri ostavili za stražnju gumu, koliko će blata završiti na linkovima, ležajima i samom amortizeru i koliko je teško očistiti taj bicikl. Zatim, koliko će stražnji kraj rame fleksati, kolika su opterećenja na stražnji amortizer zbog toga, koji je amortizer u pitanju i koliko ga je teško podesiti (većina ljudi na full-suspenzijama nema pojma o tome, iako misle suprotno), gdje nabaviti rezervne dijelove... Takvih pitanja kod hardtaila nema. Zato volim tu njihovu fundamentalnu jednostavnost.


Osim kvalitetnog materijala i pogođene geometrije, što u novije vrijeme nije teško pronaći, potrebno je još samo nekoliko detalja kako bi hardtail mogao ići u korak s vremenom i biciklističkim marketingom: kompatibilnost headtube-a s konusnim stirerima; izmjenjivi dropouti koji će primiti bilo koji standard stražnje osovine; vodilice na rami i veći promjer seattube-a za podesivi stup sica. Osim što je jednostavan, hardtail će vas učiniti boljim vozačem.


Volim misliti kako je imati hardtail ekvivalent situaciji kad imate jedan od starijih klasičnih automobila, poput starijeg Porschea 911 ili BMW-a E9. Automobili s karakterom koji se ističu među novijom i bezličnom automobilskom konfekcijom. Nije ih lako voziti poput modernih automobila jer nerijetko su takvi automobili hiroviti i ako ga se želi potjerati do njegovih granica, zahtjevaju potpunu pažnju vozača. Ali unatoč svojoj zahtjevnosti, automobil će podariti vozaču čisti užitak u vožnji, neiskvaren elektronikom i ostalim "pomagalima" kojima vrve moderni automobili. Vozač je prepušten svojoj vještini i stroju koji ne prašta greške. Nekome takva pomisao djeluje suludo, pa čak i pomalo zaštrašujuće, ali za one koji voze takve automobile, to je jedini način. Iskren i intiman odnos čovjeka i stroja.


Sve ono što drugi nazivaju manama, vlasnicima takvog automobila te mane su stvari koje ga čine posebnim i drugačijim. U usporedbi s drugim automobilima, taj automobil neće biti najbrži niti će imati najbolje ležanje u zavoju, ali za njegovog vlasnika bit će to najbolji automobil. Rado će na njega potrošiti nebrojene radne sate šarafajući, podešavajući i poboljšavajući sitne detalje koji će činiti male, ali bitne razlike. To je dobra strana starijih automobila jer, za razliku od onih modernih, na starijim automobilima netko s malo automehaničarskog iskustva može popraviti mnogo toga.


Sve to može se primjeniti i na hardtail. Naravno, bez obzira na to koliko je vozač bicikla dobar, full-suspenzija će u 99% slučajeva biti brža, imat će više trakcije i pedalirat će učinkovitije od hardtaila. Ali kao što rekoh, hardtail će me učiniti boljim vozačem. Neće praštati moje greške i zahtjevat će svu moju pažnju, kako na zahtjevnom spustu, tako i na usponu. Mnogima to neće imati smisla jer su nepovratno uljuljani u silne milimetre hoda njihove full-suspenzije, ali ovom prilikom ne želim nikoga zvati idiotom. Dobro, lažem. Naravno da želim.

Pored svih "mana", sviđa mi se činjenica što je hardtail i jednostavan za održavanje. Sve na njemu mogu napraviti sam i to relativno brzo. Zahvaljujući cijepljenosti od brojanja grama i zdravom razumu, bicikl mi je poput radnog konja. Svi su dijelovi na njemu sa svrhom i razlogom, bez kompromisa i unatoč čeličnoj rami, nije nakovanj na kotačima. S vremenom, kako financije budu dopuštale, vjerojatno će biti manjih modifikacija, ali ne kako bih ga olakšao već iz čisto funkcionalnih razloga. Flat pedale s najvećom mogućom platformom i širi obruči kotača su na listi želja. Možda i Thomsonov Elite Dropper, kad se odlučim koji organ mi je najmanje prirastao srcu. Hoću li ikad hardtail zamijeniti full-suspenzijom? Ako dobijem kanadsko državljanstvo, uzet ću to na razmatranje, ali ništa ne obećavam.

1 komentar: