1.8.13

Potraga za izgubljenim mirom


Između hrpe ostalih videa Louisa CK, nabasah i na ovaj. Pa sam se malo zamislio i čak nije ni boljelo. U svemu što CK sarkastično ismijava ima velika količina očite istine koja nam iz nekog razloga svakodnevno promiče. Doduše, ne bih se složio s onih 0% jer očito je da CK nije bio na Balkanu ili na utakmici HNL-a, ali složio bih se s onim dijelom iza volana.

Iz nekog razloga sudjelovanje u prometu izvlači ono najgore iz ljudi. Uključujuči i mene. Kad vozim, nestrpljiviji sam nego inače i žuri mi se baš u onim trenucima kad to ne mogu jer je ispred mene npr. neka gospođa u muževom terencu koja se odlučila provozati 200 metara od kuće do trgovine kako bi kupila kutiju cigareta i sad je poput kita nasukanog na raskrižje jer se baš ne snalazi s velikim vozilima. Ili vozilima uopće. U stvarnosti taj zastoj potraje možda nekih 10-ak sekundi, a za to vrijeme ja izgubim pola litre znoja i zaslinim vjetrobran psujući.

Prečesto u prometu zamišljam kako u stilu Mad Maxa vozim crnu Ladu karavan s debelim čeličnim šipkama kao branicima na kojima se nalazi široka paleta boja skinuta s karoserija automobila koje sam izgurao s ceste i namigujem užasnutim vlasnicima friško opranih skupih automobil kupljenih na kredit zbog kojeg ti isti vlasnici nemaju novca za gorivo. Razmišljao sam i o radikalnijim potezima, ali uvijek mi je nekako teško pada pomisao da bih mogao dignuti ruku na sebe.


Pretpostavljam kako bi bicikl trebao biti savršena alternativa stresu s unutarnjim sagorjevanjem. Nažalost, ne i u mom slučaju. Isti sam živac na biciklu, kao i za volanom. Dobra je stvar što biciklom barem mogu brže zaobići ili preskočiti smetnje mom duševnom miru. Ako treba, sići ću s bicikla i prenjeti ga. A što mogu s autom? Izaći iz njega i prošetati da se smirim? Zamislite da idete na piknik. Vi, netko vaš, korpa s hranom, deka i nepregledna livada. Na jednom mjestu na livadi nalazi se gomilica govana koje je iza sebe ostavila neka krava i oko nje leti roj metalik-zelenih muha. Naravno da nećete rasprostrijeti deku pored govana, već ćete se udaljiti na pristojnu udaljenost i uživati u pikniku.

Svjestan sam toga i baš zato mi smeta što se ni na biciklu ne mogu voziti, a da se pri tome ne zamaram s glupostima. A gluposti je previše. Koliko previše? Zamislite onu istu livadu, ali zamislite da je na njoj toliko govana da ne možete raširiti maramicu, a kamoli deku. Ta livada je ogledalo naše biciklističke infrastrukture i mentalnog sklopa ljudi u kojem bicikl nije nisko na listi prioriteta, već ne postoji. Ne želim pozivati na apele ili postati na blog slike biciklističkih staza ukrašenih rupama, autobusnim stajalištima i kantama za otpatke. Za to postoji Bike My Day ekipa. Mene u biti infrastruktura ne zamara jer, s obzirom kakve su nam prometnice, možemo biti sretni da bilo kakve biciklističke staze uopće postoje.


Smeta mi što biciklisti imaju manje prava nego žene u muslimanskim zemljama. "Ljudi" za volanom dopuštaju si previše kada su biciklisti u pitanju. Samo jedan primjer: konjina izlazi s parkirališta vozeći unatrag i pri tome se zaustavi na sredini biciklističke staze u trenutku kad sam vozio po njoj; uspijem se zaustaviti i čekam da genije nastavi iako mi je oduzeo prednost, na što on otvori prozor i popraćen zadahom penisa kaže "Kuda?". A to je samo jedna situacija koja vam se može dogoditi dok vozite bicikl u gradu. Znam, najlakše je pobjeći u prirodu i ostaviti ljudsku glupost da se uguši u ispušnim plinovima. Ali kad tad će vas ta ista ljudska glupost pronaći. Bilo u obliku ćelavog idiota tokarene glave u BMW-u ili u obliku revnog policajca sa stavom pretilog Clinta Eastwooda.

A svemu tome mogao bi doći kraj. Dovoljan je samo jedan biciklist s ozbiljnim slučajem podvojene ličnosti i s vizijom. Jednog dana uopznat će nekog drugog biciklista s kojim će otići na vožnju, podijeliti nešto životne filozofije, pokoje pivo i pokoji udarac. Ubrzo će živjeti zajedno, pedalirati zajedno i zajedno se odreći modernih ovisnosti nametnutih modernom čovjeku.


Samo je pitanje vremena kad će im se netko htjeti pridružiti na zajedničkim vožnjama. Polako, ali sigurno, bit će ih sve više. Sve više istomišljenika koji pedaliraju i dijele iste ideje. Zatim će osnovati klub u kojem će se broj članova konstantno povećavati iako je prvo pravilo kluba da se o klubu ne priča. Drugo pravilo je isto kao prvo. Biti će disciplinirani, biti će organizirani, biti će usredotočeni na svoj cilj. Svi oni koji su navikli sjediti za volanima neće znati što ih je snašlo.

Ubrzo će nebrojeni automobilski auspuh biti ispunjen purpen pjenom, svjetla semafora biti će obojana u crno, na svim parkiralištima osvanut će nacrtane oznake za invalide, na sve znakove biti će nalijepljeni znakovi jednosmjerne ulice ili prvenstva prolaza, površine jumbo plakata biti će prekrivene ogromnim fotografijama tijela ljudi koji su nastradali u stravičnim automobilskim nesrećama, biti će uništene sve digitalne i papirnate baze podataka o vlasnicima vozačkih dozvola, i još mnogo toga. Sve će kulminirati time da će sve benzinske crpke u zemlji biti zapaljene u isto vrijeme. Po mogućnosti, u vrijeme turističke sezone.

Žao mi je... Upoznali ste me u vrlo neobično vrijeme u životu mog bloga.


Nema komentara:

Objavi komentar