18.9.13

Pedaliram, dakle jesam

Mnogo puta slušao sam i čitao o tome kako mnogo ljudi priča o stvarima i razlozima zbog kojih su počeli voziti bicikl ili zbog kojih još uvijek voze. To je vjerojatno jedan od najvećih klišeja koji nikada ne zastarijeva jer uvijek se nađe netko tko će ispričati novu verziju stare priče. Uglavnom to bude za potrebe promocije nekog proizvoda ili branda, a manje za mikro video-biografije od 10-ak minuta.

Potaknut nekim od nedavnih zašto-ja-vozim-bicikl priča, po prvi puta sam se zamislio i zapitao zašto ja vozim bicikl. Što je to što mene tjera na dva kotača koja život znače? Pretpostavio sam kako će odgovor biti klišejski jednostavan, ali unatoč tome što mi je na pamet palo dosta potencijalnih razloga, nisam niti jednog uspio povezati samnom ili se identificirati s njim. Ali idem nekim redom.


Sponzorstvo ću spomenuti samo reda radi, jer moja vožnja nikada nije donosila kruh na stol, tako da to ne može biti ozbiljan razlog. I prilično sam siguran kako je to u Rvackoj tehnički nemoguće.

Kao slijedeći razlog nameće se zdravlje. Vožnja bicikla je sama po sebi zdrava aktivnost, ali ne sjećam se da sam ikada sjeo na bicikl zato jer sam mislio kako je to zdravo za mene ili zato što je dobro za moj dišni i krvožilni sustav. Baš naprotiv, često imam subjektivni dojam kako je moja vožnja nezdrava za mene.

Mišići mi ne stvaraju problem. Vjerujem kako sam sa svoje 33 jači no ikad, ponajviše zahvaljujući kettlebellu. Ali problem su moji zglobovi 70-godišnjaka. Raskantani desni gležanj; lijevi kuk proizvodi zvuk kakav mogu proizvesti jedino kosti između kojih nema hrskavice; lijevo rame je u sličnom stanju; išijas mi već nekoliko godina ne dopušta da se opustim; desno koljeno već je prošlo dvije operacije, ali zrelo je za još jednu kao i lijevo. Zahvaljujući zglobovima ne mogu prošetati po kući, a da pritom ne probudim dijete. I da, sam sam svoj meteorolog.


Unatoč tome, gotovo uvijek vozim tako da imam konstantan okus pluća u ustima, slina mi se iz otvorenih usta redovito rasteže po majici, a noge mi gore dok ne postanu potpuno neupotrebljive. Preko zime je ista priča, ali tome dodajte singlespeed s kojim se na rubu hipotermije čupam iz ledenog blata u koje se uvalim sam. Bez ikakvog razloga. Za to vrijeme zdravlje je posljednja stvar o kojoj razmišljam. Ako u svemu tome i izvučem nešto zdravo, to je više nuspojava nego mogući razlog za vožnju.

Ima i malo Seinfeldovske ironije u brdskom biciklizmu kao zdravom. Npr., kad peremo odjeću vrlo pažljivo pročitamo uputstva na etiketi i koristimo znatne mentalne kapacitete kako ju ne bi uništili neodgovarajućom temperaturom, kako ju ne bi pomiješali s odjećom koja nije slične boje i kako bi koristili pravi deterdžent za našu odjeću, ali ćemo se zato spustiti niz vrlo strmu padinu prilično velikom brzinom izbjegavajući stabla koja su samo nekoliko centimetara udaljena od naših ruku koje drže upravljač. A kao zaštitu imati ćemo samo plastičnu kahlicu na glavi koja služi kako bi zaštitila mozak koji očito ne funkcionira baš najbolje kad je u pitanju zdrava logika.


Nadalje, nisam niti jedan od adrenalinskih džankija, tako da hormonalna stimulacija također otpada kao razlog pedaliranju. Volim reći kako uživam u spustevima i možda je ta izjava djelomično istinita, ali isto tako sam uvijek nervozan na početku spusta. Dok se spuštam, nikada ne prelazim granice svojih skromnih mogućnosti i gotovo uvijek sam u nekakvoj svojoj "zoni udobnosti". Drugim riječima, nema govora o bilo kakvom uživanju u adrenalinu. Ako ikada i prijeđem svoje granice, to skoro uvijek rezultira padom. A padovi bole.

Što me dovodi do sljedećeg potencijalnog razloga kojeg sam također glatko prekrižio. Nisam mazohist i loše podnosim bol, iako se bavim sportom koji je prilično mazohistički. Koliko god snažni bili i koliko god bilo izdržljivi, nikad ne postaje lakše. Možda tada bol traje kraće, ali nikad se ne možete sakriti od nje. Možete se samo tješiti izrekama poput: "Bol je slabost koja napušta tijelo."

Također, komformist poput mene nije sklon istraživanju i avanturama, tako da ni to nije poticaj koji tražim.


Doduše, priroda bi mogla biti dobar razlog i za mnoge ljude vjerojatno i jeste. Ali ne i za mene. Istina, na biciklu je puno ljepše boraviti u prirodi nego na lošem asfaltu, ali tehnički, ne trebam bicikl kao izgovor da bih otišao u prirodu, to bih učinio i bez bicikla. I siguran sam kako bih tada vidio "više prirode" i kako bih više uživao u njoj.

Na biciklu jako rijetko uspjevam uživati u prirodi koja me okružuje, ali to je isključivo moja krivica. Na usponima se sa suzama u očima borim za zrak kao rudar koji nije vidio svijetlo dana cijeli mjesec i ne pada mi na pamet gledati oko sebe, a na spustevima tek nemam vremena stati i mirisati cvijeće, osim ako ne stanem svojom voljom nego voljom nekog stabla.

Analogija je slična onoj kad ste u kabini jurećeg automobila, kad je logično kako ćete više toga vidjeti i doživjeti s bicikla nego iz automobila. Isto tako više mogu uživati u prirodi kada kroz nju hodam nego kada pedaliram.

A možda ekologija? Ne. Ne vozim zato što sam ekološki osviješten. Što ne znači da nerazgradivi otpad odvozim do najbližeg kanala izvan grada, da nosim bunde i da umlaćujem bebe tuljane. Korištenje bicikla iz ekoloških i praktičnih razloga nameće se samo po sebi i uvelike ima veze sa zdravim mozgom. Siguran sam kako veći dio godine većina ljudi može obaviti gotovo sve na biciklima, bez potrebe za paljenjem automobila ili čak za posjedovanjem istog. Ali zašto bi to učinili?


Pomislio sam i na nešto vrlo malo vjerojatno, a to su ljudi. Nisam potpuni dr. House na biciklu, ali sam daleko od druželjubivog. Gotovo uvijek vozim sam, osim na brdo iz financijskih i praktičnih razloga. Postoji šačica ljudi čiji poziv na vožnju neću odbiti i čije društvo volim, ali bicikl nije moja hodalica za pomoć pri socijalizaciji i stjecanju novih uzbudljivih poznanstava.

I naravno, kako bih zaboravio slobodu? Koliko sam puta čuo kako ljudi uz bicikl povezuju taj jedinstveni osjećaj slobode... Koliko god se trudio, ne mogu se poistovjetiti s njima jer ne znam o kakvoj to slobodi govore. Možda zato što sam uvijek uzimao taj osjećaj zdravo za gotovo ili zato što mi bicikl nikad nije služio kao sredstvo za bijeg od obaveza, posla, žena, zakona ili što god to bilo od čega ljudi "bježe".


Možda sam u ovom nabrajanju propustio poneki razlog kojeg ljudi mogu imati za pedaliranje, ali pretpostavljam da je za mene isti posebno nebitan pošto ga se nisam ni sjetio. Znači li to da ne postoji razlog zbog kojeg vozim? Vrlo moguće. Uostalom, moramo li imati razloge baš za sve što radimo? Moramo li uvijek imati opravdanja za sve naše postupke?

To me podsjeća na scenu u Buntovniku Bez Razloga gdje Jim pita Buzza zašto rade to što rade, na što mu Buzz odgovori "Moraš raditi nešto, zar ne?".

Onda, zašto ne voziti bicikl?

Broj komentara: 5:

  1. http://vukajlija.com/blagodarim/67494

    hehe - prvi put čujem za tu riječ!

    OdgovoriIzbriši
  2. Za situacije kad "hvala" nije dovoljno.

    OdgovoriIzbriši