5.7.14

Kao da nikada nisam ni otišao

Trebalo mi je osam mjeseci i nešto manje od četiri sata, ali evo me. Sad znam kako bi se Lazar osjećao da je pisao blog. Nije da nisam mogao bez ovog zapuštenog bloga, ali lagao bih kad bih rekao da mi nije nedostajao. U posljednje vrijeme češće sam se nego rijeđe uhvatio kako razmišljam o nečemu i pomislim kako bi to bila dobra ideja za post.

I tako, jedna stvar vodila je do druge, a ona do toga da sada sjedim i tipkam prvi post u više od pola godine. Pretpostavljam da mi je trebala pauza. Pogotovo zato što mi je blog postao više kao obaveza i virtualni teret, kao nekakav izgladnjeli Tamagotchi koji me moli da ga ubijem kako se više ne bi patio, a manje kao zadovoljstvo i kvazi kreativni ispušni ventil.

Ne znam koliko ljudi koji su pratili Neradnika još zalazi u ovaj kutak www-a, ali vjerujte, nije tako strašno. Malo čišćenja, brisanja prašine, pokoji novi font, malo boje, i blog će biti kao novi. Vjerujem kako ću ovako svjež, odmoran, nezaposlen, ogorčeniji nego ikada i pun kreativnosti koja mi izlazi na guzicu, vrlo brzo izvući blog iz mračne virtualne rupe u  koju je zapao.


Ali ima puno gorih rupa iz kojih se čovjek ponekad mora izvući. Naime, otkad je blog bio osuđen na smrt, nisam sjeo na bicikl. Ne zato što nisam htio, već zato što sam ga bio primoran prodati. Nikada nisam mislio da ću ostati bez bicikla, a da mi je prošle godine to netko rekao, počeo bih razmišljati o nasilju. Ali eto, tu sam gdje jesam. Ovo je jedna od rupa iz koje ću se teško iskobeljati.

To ujedno znači kako blog koji je pretežno vezan za brdski biciklizam i slične teme, piše čovjek koji uopće nema bicikl. Znam kako će mnogi podrugljivo istaknuti tu činjenicu, ali ja na to ne gledam baš toliko ironično. Takve stvari događaju se cijelo vrijeme.

Npr. postoji hrpa ljudi koji nemaju šta tražiti na biciklu, a opet ih posjeduju i s vremena na vrijeme provozaju. Puno ljudi nije se u stanju brinuti ni o sebi, a kamoli o djetetu, a opet, imaju po nekoliko djece. Mnogi ljudi koji bi trebali imati sudsku zabranu približavanja mikrofonu, bave se glazbom. Ljudi koji nisu sposobni donositi važne odluke o kojima ovisi sudbina mnogih, koji nisu sposobni baviti se politikom, biti na čelu tvrtki ili čak država, donose važne odluke, bave se politikom, na čelu su tvrtki i država.

S obzirom na te i mnoge druge slične primjere, vjerujem kako nije velika stvar ako čovjek bez bicikla piše blog vezan za biciklizam. Sad kad smo to maknuli s dnevnog reda, moram priznati kako se lijepo vratiti.

Stay tuned.

2 komentara:

  1. sad sam pročito blog unazad, i vidim da nemaš bajk :(
    al ne znači da ga nećeš imat jEL?

    OdgovoriIzbriši
  2. Naravno da ne znači. Nisam još siguran kada ću ga imati, ali siguran sam da će biti od gvožđa i da će biti hardtail.

    OdgovoriIzbriši