10.7.14

Vječna borba dobra i zla

Stari ljudi rekli bi, "Dabog da imao, pa nemao!" Ja bi im rekao neka si zabiju tu izreku u svoje smežurano dupe. Činjenica da sam već neko dulje vrijeme bicikless, pada mi relativno teško. Pored svih mogućih problema koje ljudi mogu imati u životu, to bi bio jedan od problema prvog svijeta. Ali ako zanemarim taj detalj, smatrat ću to problemom, jer ono što ne mogu zanemariti jest to da sam se na biciklu osjećao bolje. Bicikl je bio dobar za mene. I sad na red dolazi scena u kojoj ja usporeno trčim prema biciklu kroz polje cvijeća.

Dakle, sada kad sam proveo neko vrijeme bez bicikla, svjestan sam toga. Ali dok mi je bicikl bio na dohvat ruke, uzimao sam ga zdravo za gotovo. Bicikl se s vremenom pretvorio u objekt; nisam ga više volio zbog toga što je bio sredstvo za doživljaj, već zbog bicikla samog. Najžalosnije od svega je što sam morao ostati bez bicikla kako bi shvatio ono što je samo po sebi prilično očito.

To je isto ono što se događa velikoj većini ljudi. Prestaju bicikl gledati kroz doživljaj i iskustvo koje im on pruža i nesvjesno postaju robovi biciklu razmišljajući: "Promijenit ću samo još ovaj dio i onda je će moj bicikl biti kompletan. Onda će moj život biti kompletan!" Ali to se, naravno, nikad ne dogodi.

Kao i kod svake ovisnosti (a bicikl vrlo lako može postati ovisnost), kad se zadovolji potreba, ugoda ne traje onoliko dugo koliko smo se nadali. I nakon toga potreba je još veća. Dileri biciklističke industrije nimalo ne pomažu sa svojim velikim izborom droge i opojnih supstanci. I uvijek je tu onaj glas koji vam šapće na uho, "Hajdeee, kupi to. Znaš da ti treba." Obično tu bude i drugi glas koji vam šapće na drugo uho i kaže, "Naravno da ti to ne treba. Ali da, kupi to."



Boja na vašem biciklu još se nije osušila kako treba, a vi već razmišljate koji dio ćete promijeniti i na mukama ste kad se treba odlučiti u kojoj boji će biti taj dio. Ako ćete biti neiskreni prema sebi, ako ćete se valjati u potrošačkoj kaljuži s ostalim svinjama poput vas, ako ćete se tješiti da time podupirete biciklističku industriju - dobro. Vaša glupost, vaša stvar.

Bicklistička industrija sada nas više nego ikada bombardira sa stvarima koje su tako lijepo upakirane da je nemoguće da nam ne trebaju! Mmmda. Naime, sav napredak i sve tehnološke inovacije su zgodne stvari, što ujedno ne znači da vam sve to i treba samo zato što postoji. Napredak mi uglavnom ne smeta i volim pratiti taj isti napredak i najnovija dostignuća vezana uz dva kotača i flat pedale kao i svi zaljubljenici u bicikle, ali smeta mi kada me netko pravi glupim. Još mi više smeta kada ljudi prihvaćaju sve što im se servira s tupim pogledom i kritičkom sposobnošću stada ovaca.

A u posljednje vrijeme servira nam se dosta toga.

Pri tome prvenstveno mislim na 27.5 ili 650b. Ta dimenzija kotača postoji još od 70-ih, množda čak i duže, ali iz nekog razloga gotovo nikome, osim šačice ljudi iz industrije poput Ritcheya i nešto kasnije Kirka Pacenttija, nije izgledala dovoljno privlačno. Haro i Jamis nešto su napola pokušavali, ali bez posenbog značaja. I onda su u vrlo kratkom roku gotovo svi s nevjerojatnim entuzijazmom prigrlili tu decimalnu brojku kao da je u pitanju najveći izum od izuma bicikla samog. Navodno se u njoj krije rješenje za mir u svijetu i lijek protiv ispadanja kose. Mogu donekle razumijeti zašto su to učinili proizvođači. 27.5 za njih je magična brojka. S obzirom na sveopće oduševljenje, to je kao da printaju svoj vlastiti novac.

Ono što ne razumijem su potrošači. Uzmimo npr. Santa Cruz i Specialized. Ozbiljni igrači. Siguran sam da oni prvi ne bi propustili priliku za velikim komadom tržišnog kolača, ali unatoč tome, javno su priznavali kako u 27.5 vide minimalnu prednost koja jednostavno ne vrijedi truda koji je vezan uz nju. I ne samo to. Joe Graney, Santa Cruzov glavni inženjer je sve vezano uz 27.5 opisao kao "bol u šupku".


Ali upustili su se u proizvodnju bicikala sa spornom veličinom kotača samo zato što su to uporno tražili kupci koji nikad nisu niti sjeli na bicikl s takvim kotačima, da ni ne pričam o tome da nitko od njih ne bi bio u stanju osjetiti razliku u odnosu na 26". Jedan od jako malo onih koji mogu osjetiti takve razlike je Nico Vouilloz koji je nakon opsežnog testiranja izjavio kako je prednost 27.5" u odnosu na 26" u prosjeku 3 sekunde na 10 minuta. Značajno za vrhunske trkače, a je li značajno za ostatak pedalirajuće populacije? Bič, pliiiiz...

Sva ta 27.5/650b euforija dovela je npr. do toga da je Yeti prekinuo s proizvodnjom aluminijske i karbonske verzije SB66 jer jednostavno više nije bilo potražnje za tim biciklom, a jedini razlog je taj što ima krivu dimenziju kotača (!). Bez obzira što se radi o jednom od najboljih brdskih bicikala u klasi i bez obzira što se Jared Graves na SB66c bez većih problema nosi sa ostalim enduro njuškama na većim kotačima.


Jedina dobra stvar koju ja vidim u 27.5 je to što bicikli s velikim ramama i 27.5" kotačima izgledaju skladnije i proporcionalnije, od onih sa 26" kotačima koji podsjećaju na bogomoljke. Oukej, možda bi 27.5 moglo proći kao "29-ka za kepece" pošto ima previše ljudi koji imaju 1,30 m i jaku želju za rastom, ali ih to ne spriječava da se pate s prevelikim kotačima. Naravno da će proizvođači bicikala udovoljiti svima i napraviti minijaturne rame sa 29" kotačima, iako će se na taj način poništiti sve dobre značajke geometrije nekog bicikla. Kao dobar primjer na pamet mi pada Konin Honzo. Ali primjera je mnogo.

Pretpostavljam da je novac patuljastih idiota jednako dobar kao i novac ostalih ljudi.

Još jedan primjer gdje ljudska glupost diktira trendove na tržištu su debeli bicikli. Sve do relativno nedavno te nakaze obitavale su na marginama biciklističkog svijeta. I to je bilo u redu. Tu i tamo pojavio bi se poneki bradati čudak na takvom biciklu i svima bi bio simpatičan i rekli bi, "Vidi kol'ke gume!" I onda bi nastavili razgovor kao da se ništa nije dogodilo. S razlogom. Jer debeli bicikli nemaju ama baš nikakvu prednost, osim ako pedalirate isključivo po pustinji ili po pješčanim plažama. Među internetskom populacijom smatraju ih za krplje na dva kotača, ali pokušajte pedalirati preko dubokog snijega i nećete daleko stići. Za utabani snijeg ne treba vam debeli bicikl. Debeli bicikl vam ne treba, točka.

I unatoč tome, ove godine debela dvokotačna kopilad popularnija su nego ikad! Individualizam po svaku cijenu uvijek je visoko na listi prioriteta, što se ne može reći za zdrav razum. Kako bi se doskočiloi glavnom problemu debelih bicikala, a to je težina jer sve je na njima predebelo i preširoko i predimenzionirano, pribjeglo se čudesnom karbonu. Tako da sada imamo karbonski debeli bicikl s karbonskim obručima i hrpom drugih karbonskih dijelova koji trebaju riješiti problem koji uopće ne bi trebao postojati. Savršeno vozilo za pedaliranje po Mjesecu i sa cijenom koja odgovara nečemu što je iskotrljano iz jednog od NASA-inih hangara. Kao da to nije bilo dovoljno, napravili su i debelu ful suspenziju!


Bilo je samo pitanje kratkog vremena kada će se u igru uključiti i veliki igrači, pa sada gotovo svi proizvođači imaju barem jedan debeli bicikl u ponudi, a za vaš debeli bicikl možete pronaći i bogat izbor svih mogućih dijelova i prateće opreme. Čak i vilice koje nisu krute.


Kako bi ironija bila potpuna, debeli bicikli nisu više ograničeni na snijeg i pijesak već ih voze i na mjestima gdje takva gamad nemaju šta tražiti jer još uvijek imamo normalne bicikle koji su napravljeni za brdski biciklizam i u tu svrhu služe jako dobro.

Sve je to lijepo, ali zašto stati s debelim biciklima? Zašto ne bismo imali 26+? Za one koji bi možda željeli probati debele bicikle, ali  im se to čini kao prevelik korak, stoga bi radije neku light verziju debelog bicikla. A kako ne želimo ni da se pobornici 29" osjećaju zakinuto... Ta-daaaa! 29+! Što me podsjetilo na još jednu stvar koja ima savršenog smisla.


U kontejner s debelim biciklima trebalo bi ubaciti i 'Press Fit' ležaje osovina pogona. Npr. surfate i tražite informacije o nekoj rami. Sviđa vam se geometrija, odgovara vam broj milimetara hoda koji podržava, sviđa vam se čak i boja, a i cijena je prihvatljiva. I onda pročitate: Press Fit 92. Kao da ste u kafiću primjetili nevjerojatno zgodnu ženu i nakon određenog vremena provedenog u odmjeravanju, odlučili ste joj prići. Priđete joj i baš kad ste htjeli zaustiti prvu riječ primjetite da ima Adamovu jabučicu.

Razumijem razloge iza epidemije 'Press Fit'-a, ali što god proizvođači rekli, mogu se okladiti da su nedostaci za krajnjeg korisnika veći nego opipljiva korist. I opet, kako bi se riješio problem koji nije trebao ni postojati, Hope i Chris King izbacili su 'Press Fit' ležaje u šoljicama koje imaju, šta? Navoje! Tako da bi ih se fiksiralo i spriječilo neželjeno pomicanje i krckanje u pogonskim dijelovima rama, po uzoru na rame koje još uvijek koriste "zastarjeli" standard i koje nemaju tih problema.


"Dođite na tamnu stranu... Imamo karbona." Sve što se na biciklu moglo napraviti od karbona, napravljeno je. Dakle, s karbonom je sve lakše. I sve je puno čvršće. Pažljivom manipulacijom moguće je dobiti svojstva koja se ne mogu dobiti s ostalim materijalima. Osim toga, karbonske rame mogu biti iznimno lijepe, stvarno seksi, ako tako želite.

Ali sve dok se cijena dijelova i rama od karbona ne spusti na neku normalnu razinu, notorna je glupost baciti hrpu love na bilo što od karbona jer razlika u cijeni prevelika je da bi opravdala prednosti karbona. Čak ako i n uzimate u obzir zbrinjavanje i recikliranje vašeg plastičnog bicikla kad ga zamijenite drugim. A zamijenit ćete ga.

Recimo da je to lijepo imati, ali osim ako ne živite od biciklizma ili ako ste ovaj čovjek, smatram potpunim idiotom svakoga tko kupi karbonski bicikl. Aluminijske verzije modernih bicikala savršeno su dobre za sve, a višak love koji se uštedi nekupovinom karbonskog bicikla može se potrošiti na puno bolji način.

Karbonski obruči su na jednoj potpuno drugačijoj razini gluposti. Nitko ne poriče njihove prednosti, ali čak i da si možete priuštiti boleštinu u obliku seta kotača od karbona, nema niti jednog dobrog razloga zašto bi to učinili. Osim da vam se mogu smijati u facu jer ste upravo samo na kotače potrošili iznos s kojim ste mogli kupiti sasvim pristojan bicikl. Ali ako vam je to u redu, zašto ne otići korak dalje?


Kad sam se već dotakao perverzija i izopačenih stvari, što kažete na električne brdske bicikle? Postoji jako dobar razlog zašto brdski bicikizam u svim svojim oblicima traži od vas da budete u barem nekakvoj formi. To je zato da svi oni kojima se broj otkucaja srca u mirovanju ne spušta ispod 100, oni koji su predebeli da bi se uopće popeli na bicikl, oni koje na životu održava samo to što su prelijeni da dignu ruku na sebe, i sve moguće kombinacije ljudi koje sam naveo, nikad u svom predugom životu ne vide mjesto kojim završava nekakav uspon, a kamoli da se usude skotrljati niz spust koji nisu zaslužili. Ne možete dobiti nešto za ništa.

Omogućiti takvim ljudima brdski biciklizam je suprotstavljanje prirodnom poretku. Onima koji ne spadaju u maloprije navedene osobe s posebnim potrebama i koji su sposobni pedalirati, a unatoč tome koriste struju, poručujem samo da se ubiju. Nije bitno kako, samo si skratite muke i prestanite trošiti ovo malo čistog zraka što nam je preostalo.

Jedno mjesto gdje mi se struja na biciklu sviđa, jesu mjenjači. Ali proći će još dosta godina dok električne pogonske grupe budu pristupačne običnim smrtnicima.

Ima još stvari na koje bih se mogao osvrnuti, ali to bi ionako dug post učinilo još dužim. Stoga ću završiti s par sitnica koje mi imaju smisla za krajnjeg potrošača o kojem industrija, na kraju, i ovisi.

Trek je nedavno predstavio novi patent zvučnog imena Boost 148. O čemu se radi? Radi se o tome što se netko sjetio onoga čega se trebao sjetiti kad su predložili da razmak između dropouta na gotovo svim biciklima od sada na dalje i ubuduće umjesto 135 mm bude 142 mm. Razmak je povećan 7 mm, promjer osovine na 12 mm i stražnji dijelovi ful suspenzijskih rama preko noći postali su znatno krući nego do sada. Barem su nam tako rekli. Proizvođači glavčina i kotača samo su dodali odgovarajuće adaptere i osovine, i to je bilo to. Ono što je ostalo isto bio je razmak između flangi (ako postoji točan hrvatski naziva za flange, ja ga ne znam, pa ću u tekstu nastaviti sa 'flange').


Trek je povećao razmak između dropouta, a ujedno i između flangi. Rezultat omogućuje 29" kotače koji su jednako čvrsti poput 26" kotača bez upotrebe gnjusko skupih karbonskih obruča. Recite što hoćete, ali to je značajan napredak. Za razliku od Giantovog Overdrive2 standarda. Jedina druga stvar koju treba uzeti u obzir je i linija lanca. Kako bi ostala ista, uz povećanje razmaka među dropoutima, potrebno je pomaknuti i prednji lančanik. Ako standard zaživi, a trebao bi, to je mala stavka koja se da riješiti drugim nosačem lančanika. Nove Lego kurble koje proizvode e*13, RaceFace, SRAM i drugi olakšavaju taj posao.

Dobar broj novih bicikala koji nisu isključivo za 1x11 ili 1x10 pogonske grupe (jer, navodno, više nitko ne vozi kombinacije s brojem 9), imaju 'direct mount' prihvat prednjeg mjenjača za odgovarajuće prednje mjenjače. Ako slučajno ne koristite prednji mjenjač, ostaje vam jedan ružan i neiskorišten komad metala (ili karbona) koji drsko strši na vašoj prekrasnoj novoj rami. Momci iz MRP-a pobrinuli su se kako bi i taj mali suvišni dio rame imao svrhu u životu.


Možda vašu ramu neće učiniti ljepšom, ali Decapitator će ju svakako učiniti korisnijom. Zanemarit ću to da muškarcima pored očnih duplji, podlaktica i mošnji ne bi trebao otvarač kako bi otvorili pivo.

Ovaj post ne bi bio potpun bez kvazi revolucionarnih lančanika koje, dok ovo pišem, proizvodi svatko tko ima CNC tokarski stroj (nisam siguran što Renthal i Straitline čekaju). Najjednostavnije stvari i jesu najbolje. Od šarenih do onih decentnijih, od čuda CNC programiranja do vrlo jednostavnih, svima su zajednički široki i uski zubi u kojima se krije magija koja drži lanac na lančaniku. Dobro, i moderni stražnji mjenjači pomažu.


Na kraju, recimo to ovako: ako napravite dovoljno odluka u životu, budite sigurni da će većina biti pogrešna. A mnoge od njih biti će vezane uz vaš bicikl.

3 komentara:

  1. Jako dobar tekst. Koliko god su mi se debeli svidjeli u početku, realno nemaju baš smisla.

    OdgovoriIzbriši
  2. Jako dobar tekst. Debeli su u početku bili predmet želja, al kad bolje razmisliš, nemaju baš smisla.

    OdgovoriIzbriši
  3. Istina, ali tržište se mora negdje proširiti, a velik dio ne-baš-pametnih potrošača ne pruža nikakav otpor širenju epidemije debelih nakaza.

    OdgovoriIzbriši