8.10.14

Grijesi naših očeva

Kada sam bio mali obožavao sam Lego. Naravno, imao sam svoje faze s He-Manom, Skeletorom, Hordakom i ostalim Mastersima; neko vrijeme hodočastio sam ispred tevea dok sam čekao da na satelitskoj puste reklame s ljutim autima na daljinski koje su na klince poput mene imale opojno djelovanje. Ali, ništa se nije moglo mjeriti s Legom.

Ipak je sve bilo uzalud. Jer sve moje dječje molbe, želje i potrebe nailazile su kod mog starog na velik, hladan i nepopustljiv zid. Nije to bio nikakav luksuz, mogao mi je to priuštiti da je htio.

Nije da sam želio skuter, tablet, iPhone 6 ili plastičnu operaciju, kao današnja djeca. Želio sam samo hrpicu šarenih komadića plastike koji usput pomažu i u dječjem razvoju. Auto na daljinski bio je još nedostižniji od ionako nedostižnog Legoa.

Takve stvari, koliko god se činile beznačajne, ostave traga na djeci. Danas u trgovini s igračkama provodim više vremena od moje kćerkice. Naravno, ispred police s Legom. Možda bi se trebao smatrati sretnim; mogao sam postati serijski ubojica koji se iskaljuje na muškarcima zato što mu se stari znao povremeno uvlačiti u krevet.

Ali ja ne moram nikoga ubiti kako bi mu odrezao spolovilo i od njega napravio morbidnu verziju zečje šape. Ja ću otići do trgovine i kupiti Lego Technic pick-up. Ili ću staviti video s Legom na blog.

Nema komentara:

Objavi komentar