26.10.14

Samoća je pola zdravlja

Jednom davno, u jednom od najravnijih dijelova Balkana, živio sam Ja. Nažalost, živim tu još uvijek. Tada sam imao svoj prvi pravi brdski bicikl, ali u blizini nije bilo mjesta gdje bi ga mogao voziti kako je zamišljeno. Srećom, baš u to vrijeme upoznao sam grupu ljudi koja je redovito odlazila na Papuk. Sjećam se kako su me prije mog prvog izleta nagovarali na tu ideju, ali iz nekog razloga činili su to na način koji bi me trebao odvratiti od te ideje. Bio sam zbunjen, ali svejedno sam otišao. I bilo je odlično. Svi su neprestano padali, iz nekog razloga bili sretni zbog toga i nabacivali jedni drugima, a i ja sam se veselio zajedno s njima iako nisam znao zašto, Uglavnom, to je bilo to. Nakon tog dana znao sam da želim u brda što prije. Postao sam redovan dio ekipe, nisam propuštao gotovo ni jednu vožnju.



Možda godinu dana kasnije, dogodila se prva vožnja na Psunju. Tada je bio uređen samo dio sadašnje freeride staze i nekoliko planinarskih staza na koje nas je vozio Džoz s terencem ili neki baja s traktorom. Ona ekipa s početka se povećala, svi su čuli kako je dobro na tom "novom brdu" i svi su htjeli probati. S vremenom se ekipa mijenjala, neki su išli sve rijeđe, dolazili su neki novi ljudi.


Otprilike u to vrijeme dogodio se i moj skupi eksperiment s full suspenzijom. Dobar dio ekipe također se riješio svojih hardtailova pod utjecajem Psunjskih staza i New World Disordera. I dalje smo padali i davali pet jedan drugome, ali ne mogu reći da sam bio sretan zbog toga kao ostali. Osim euforije zbog padova, loš običaj postalo je i alkoholiziranje prije vožnje. To fizički nikako nije bilo održivo, a bilo je loše i za jetru, pa sam odbijao sudjelovati.


Full suspenziju zamijenio sam čeličnim hardtailom i počeo malo više razmišljati o onome što radim. Napokon, brdski biciklizam je aktivnost kao i svaka druga i mora postojati nekakva tehnika vožnje ili barem pravi način na koji se vozi taj brdski bicikl. Pomoglo je što sam u to vrijeme došao i do pristupa internetu, pa mi se otvorio cijeli novi svijet. Vidio sam kako to treba izgledati kada se radi kako treba i sada sam gledao staze i vožnju na drugačiji način.


Počeo sam provoditi dosta vremena na pump tracku, počeo sam vježbati, i počeo sam voziti više nego ikada. Ne bih rekao da sam počeo sve to shvaćati preozbiljno. Nikad me nisu zanimale utrke i pišanje u dalj. Ali ako se već namjeravam baviti s nečim, onda je jedino logično da to nešto radim kako treba. Tako ću ujedno više uživati u tome što radim.


To je dovelo i do toga da sam počeo drugačije gledati na ljude s kojima sam vozio do tada. Gotovo nitko od njih nije dijelio moje mišljenje. Neki me jednostavno nisu razumijeli ili nisu ni pokušali. I to je u redu. Još uvijek sam volio otići u birtiju s nekima od njih jer su dobri ljudi i dobri pijanci. Samo, više mi nije bilo do vožnje s njima.

Ali bio sam dovoljno očajan i gladan vožnje, nisam imao svoj auto a imao sam svo vrijeme svijeta. Zato sam pristajao na svaki poziv na vožnju. Vozio sam se s ljudima s kojima nisam imao o čemu pričati, što vožnju autom od nekoliko sati čini iznimno ugodnom, S nekima drugima uopće nisam želio pričati. Vozio sam se i s ljudima pored kojih sam se suzdržavao da ih ne izbodem stupom sica. Pristao bi se voziti u tamiću s nekim ciganom iz Pakraca vozeći 5 km/h od Vinkovaca do Psunja i dva dana bez prestanka slušati "STAROŽELJEZO, STARIŠPORETI, STAREVEŠMAŠINE!" samo kako bih mogao pedalirati po brdu. Relativno često pristajao sam i na masovne vožnje gdje bi bilo potrebno nekoliko kombija i automobila kako bi se prevezli svi ljudi i bicikli.


Što se mene tiče, maksimalan broj ljudi koji idu na vožnju ne bi trebao prelaziti brojku pet. Idealno je dva do tri čoeka, ali sve više od pet ljudi je previše. Nikad nisam mogao cijeniti isforsirani entuzijazam ljudi koji bi organizirali takve opsade. Na sreću, taj "entuzijazam" trajao bi po dva vikenda početkom godine i možda još toliko na kraju. Što je dobro, jer na takvim vožnjama nađu se ljudi koji stvarno nemaju šta tražiti na biciklu, a pogotovo ne u brdima. Njih ne zanimaju bicikli i sve što ide uz njih. Oni ne znaju zašto se za vrijeme vožnje događa sve što se događa, a i ne zanima ih. Pričaju o svemu, samo ne o tome. Čak ne uživaju ni u prirodi. Kad razmislim, stvarno ne znam koji je razlog zbog kojeg su tamo. Vjerojatno ne znaju ni oni sami.


Događalo se da na vožnje dođu i ljudi s početka priče kojima se u međuvremenu dogodio život i koji su u posljednje vrijeme rijetko odlazili na vožnje. U međuvremenu se ništa nije promijenilo. Još uvijek su vozili, padali i davali pet kao prije sedam, osam godina i još uvijek su na biciklu nosili preusku odjeću. Da nemaju ful suspenzije, pomislio bih da su zapeli u vremenu.

Na sreću, s vremenom se iskristaliziralo nekoliko ljudi koji su me podnosili i s kojima sam zapravo volio provoditi vrijeme na vožnjama. Bilo je dovoljno mišljenja i pogleda na biciklistički život koji smo mogli podijeliti. S nekima sam volio voziti jer su imali zarazan entuzijazam, neki su bili biciklistički nerdovi, neki su jednostavno bili dobro društvo bez obzira na njihov pogled na dva kotača koji život znače.


Naravno, zahvaljujući nezahvalnom geografskom položaju, nisam mogao svaki dan pedalirati po brdima, pa sam po užoj i široj okolici tragao za isprikama za uspone, za blatom i izbjegavao asfalt koliko god sam mogao. I najčešće sam to radio sam. Gotovo svaki dan dva do tri sata bio sam gospodar svog kraljevstva veličine lubanje. Ponekad s glazbom u ušima, ponekad bez nje. Ali gotovo uvijek sam.


Ponekad sam htio društvo, ali bilo je teško dogovoriti termin koji odgovara svima. Mogao sam se npr. voziti s umirovljenicima i osobama s posebnim potrebama, ali ne mrzim se dovoljno kako bi si to učinio. Mogao sam se s "drugarima" iz Vukovara pretvarati kako živim u nekim egzotičnim i brdovitim predelima i igrati se brdskog biciklizma. Pa da! Pravili bi staze, i skokove, imali bi i bicikle, i kacige, i sve! Nakon čega bi popili po koje bezalkoholno pivo i pravili se da smo pijani kao guzice! Ha!

Dobra stvar u svemu ovome je što uvijek imate izbor. Možda nemate puno vremena za vožnju, ali to vrijeme možete provesti s kim Vi želite, možete se voziti gdje god želite i kako god želite. To je rijetka situacija u životu gdje kompromis postoji samo u tragovima ili ga nema uopće. Možda vam se tako ne čini, ali uopće nije jednostavno pronaći nekoga s kim redovito možete podijeliti vožnju, a da vam nakon nekog vremena ne počne ići na živce.

Sve to trenutno mi ne znači previše pošto sam bez bicikla. S obzirom na obitelj i sve obaveze koje se nemilosrdno gomilaju, sastavljanje novog bicikla bit će dug i mukotrpan proces. Ali nimalo ne sumnjam kako ću jednog lijepog sunčanog dana, nakon što mi netko promijeni pelene i nahrani me, teškom mukom izaći iz kuće uz pomoć hodalice i diviti se svom novom biciklu. Naravno, sam.


Nema komentara:

Objavi komentar