29.11.14

Živ zakopan



Sretan mi rođendan. Recimo. Prošlo je godinu dana otkad sam posljednji put sjeo na bicikl. Koji dan više ili manje. Ne zato što nisam htio već zato što sam se morao oprostiti od njega, kako sam već kukao u jednom prošlom postu. Dobro, u više njih. Bez obzira koji razlozi stoje iza prodaje i kako god si ja racionalizirao taj čin, nisam uspio postići da na to gledam kao na nešto dobro. Nije mi teško padalo to što sam se riješavao tog bicikla, već što ću time općenito ostati bez bicikla.

U početku sam mislio, "Pa dobro, to je samo privremeno. Nije to tako strašno. To je samo bicikl. Uskoro će zima i hrpa bijelih govana, a preko zime ionako ne vozim često. Do proljeća će se situacija popraviti, biti će kao da nikad nikuda nije ni otišao. Da, da, sve će biti kao prije." Ali naravno da ništa nije bilo kao prije. Situacija se nije promijenila, a počeo sam shvaćati kako će ostati nepromijenjena do daljnjeg.


Tada je poricanje ustupilo mjesto ljutnji. Nisam to odmah primjetio jer sam gotovo uvijek ljut na nešto ili nekog. Ali sad sam bio ljut na sve ljude koji voze bicikle. Mrčao sam na ljude koji voze bicikle u internetskim videima; pizdio sam na ljude za koje znam da općenito nemaju što tražiti na biciklu, a kamoli na brdu; bio sam ljut na ljude s kojima, na sreću, nemam nikakve veze i vjerujem da se inače ne bih popišao na njih makar bili u plamenu; režao sam na jazavce koji si iz čiste dosade mogu priuštiti skup bicikl i vožnju svakog vikenda, iako ne znaju apsolutno ništa o tome što rade niti ih zanima. Bio sam ljut čak i na ono malo prijatelja koji voze bicikle. Bio sam ljut na tisuće Kanađana u Britanskoj Kolumbiji!

Osjećao sam se kao da je na meni izvršena nepravda. Neki od ljudi koje sam spomenuo mogu se smatrati sretnima ako prežive dan, ali svejedno imaju bicikl i usude ga se voziti po brdu. Mislio sam da ja zaslužujem bicikl više od nekog drugog. Pitao sam se kome mogu zahvatili za to kozmičko sranje i zašto se to događa meni. Zašto oni mogu voziti, a ja ne? Bio je to čudan osjećaj. Kao da sam živ zakopan i pokriven s taman toliko zemlje da mogu čuti kotače bicikala kako se kotrljaju preko mog neoznačenog groba i ne mogu učiniti ništa u vezi toga. Ako postoji taj Bog o kome svi pričaju, zašto dopušta da mi se to događa? Stajao bih tako na pljusku i proklinjao stisnutih šaka uperenih prema nebu.

Kada je postalo očito da je konstantno stanje srdžbe u ovoj mjeri teško održivo, počeo sam tražiti alternative za bilo kakav izlazak iz nezavidne situacije. Ima nekoliko ljudi koji me podnose, a koji imaju bicikle. Ako ih zamolim lijepo, sa šlagom na vrhu, možda mi netko od njih posudi svoj bicikl. Ali nikad nikoga nisam pitao za bicikl jer sam shvatio da se time samo zavaravam. Možda sam tako imao priliku opet voziti, ali bio sam svjestan da u isto vrijeme odgađam prihvaćanje činjenice da će proći puno vremena prije nego budem imao svoj bicikl.

Nakon nekog vremena nisam se više imao snage ni volje zavaravati. Nije bilo smisla. Blog nisam pisao već neko vrijeme; vijesti i postove na biciklističkim portalima pratio sam iz čiste navike, mehanički, sve dok nisam potpuno prestao; sve sam manje razmišljao o biciklima jer više nisam vidio svrhu u tome. Bio sam lonac u kojem se tuga miješala sa žaljenjem, strahom i neizvjesnošću. Na kraju sam se predao i prihvatio.


Prihvaćanje nije bilo popraćeno velikom količinom svjetla i nebeskom glazbom, ali priznajem da je bilo dobrodošlo. Osjećao sam se bolje. Ne savršeno, ali dovoljno dobro. Kao da sam konačno uspio ugurati puzlu na mjesto na koje ne pripada. Ponovno sam počeo pratiti sve ono biciklističko što me zanima. Nastavio sam pisati blog i usput zajebavati ljude koji to zaslužuju zahvaljujući njihovoj urođenoj ili stečenoj gluposti. Nastavio sam biti ljut bez razloga. Znao sam da više nemam bicikl i znao sam da ne znam hoću li ga više ikad imati, ali... Prestao sam se opterećivati time.

Jer, ionako ću biti mrtav za nekih 30-ak godina, te se stvarno nema smisla optrećivati stvarima na koje ne mogu utjecati.


2 komentara:

  1. daj, pa za tisuću, dvije si sklepaš bajk koji bude vozljiv po brdima.
    već sam ti rekao da ti neke dijelove mogu dati.... moraš natrag na bajk! makar napravil krug po nogometnome igralištu..
    inače i ja jedva čekam dan da se odviknem od mehanikog pregledavanja dropbajka, pinkbajka i sličnih.... koji je lijek?

    OdgovoriIzbriši
  2. Tisuću, dvije mi zvuči malo preoptimistično. Možda ako se skupi dovoljno donora suvišnih organa. Ili ako napravim kampanju na Kickstarteru.

    Lijek? Sve što bih mogao preporučiti je više flaster nego pravi lijek. Definitivno smanji količinu. Ja koristim AOL Reader, malo olakšava život. I ne gubim puno vremena na forumima. Nekoliko topica je i više nego dovoljno.

    OdgovoriIzbriši