4.1.15

Pazite što želite

Prošlo je. Preživio sam blagdane i grinčevskim stoicizmom probio sam se kroz Božićni duh, blagdansku hranu, blagdansku glazbu, nepotrebno blagdansko preuređivanje, gamad s petardama i znatno manje neiskrenih čestitki nego što je to bio slučaj prošlih godina. Temperatura je opet normalna za nas koji nismo Skandinavci, prsti su mi otopljeni, te konačno mogu poraditi na prvom postu ove godine. Ah da, još jednom, sve najgore u 2015.


Prekratki dani, preduge noći i više slobodnog vremena između poslova djeluju poticajno na razmišljanje. A znam ponekad i razmišljati. Tako sam razmišljajući razmišljao o gomili videa kojima smo bili izloženi prošle godine. Svaki biciklistički portal imao je svoju top listu naj stvari iz 2014. među kojima su bili i video uradci koji su im privukli pažnju. Gledajući neke od tih videa, sjetio sam se i drugih u kojima neki ljudi rade neke, naizgled, nadljudske stvari dok ih neki drugi ljudi u komentarima redovito karakteriziraju kao mitska bića, usput time podcijenjujući same sebe bez da su toga svjesni.

I sam sam sklon istom takvom podcijenjivanju. U nebrojenim postovima znao sam objaviti videe ili tekstove o "biciklističkim božanstvima", pri tome zaboravljajući da su ipak u pitanju samo ljudi. Ako izuzmemo mali postotak onih koji imaju određene genetske predispozicije koje im pomažu da isplivaju kao najbolji među najboljima, svi ostali sportaši kojima se iz nekog razloga divimo, fizički nisu ništa različitiji od nas ostalih.

Želim reći da je svatko čiji genetski bazen nije septička jama i tko nije zakinut na neki drugi način, fizički u stanju napraviti sve ono što rade naši junaci na biciklima. Njihova tijela nisu po ničemu bolja od tijela ostalih smrtnika. Uz dovoljno vremena, odgovarajuće uvjete i pravi način, gotovo svatko od nas može pretvoriti svoju žalosnu hrpu mišića, kostiju i organa u hram visokih performansi sposoban za podvige koje do tada nismo ni pomišljali povezivati sa sobom. Ako znamo da tijelo nije ono što nas razlikuje od "natprosječnih", onda mora da je u pitanju sadržaj lubanje.

Vrhunski sportaši su vrhunski zato što razmišljaju drugačije. Mogu biti umorni, bezvoljni, čak i ozlijeđeni, ali unatoč tome, gotovo svaki dan napravit će mnogo toga što u stvari ne žele, samo zato jer znaju da to trebaju napraviti ako misle ostati na razini na kojoj jesu.

Npr. tijekom utrke, XC vozači nastaviti će pedalirati kroz bol i litre mliječne kiseline, iako bi njihova tijela, da ih se pita, odavno odustala. DH vozači sposobni su voziti vrtoglavom brzinom preko nevjerojatno zahtjevnih površina u svojevrsnom obliku meditacije gdje ne razmišljaju o prošlim događajima ili o stvarima koje će se dogoditi, već postoje u sadašnjosti i reagiraju samo na stvari koje se događaju upravo tada, u sadašnjosti. To je situacija kada vole reći da se nalaze "u zoni". Slično je i sa freeriderima koji djeluju potpuno ludo, ali kao i svi ekstermni sportaši, u pitanju su vjerojatno najproračunatiji ljudi u sportu. Na sve dostupne načine smanjit će broj varijabli koje ne mogu kontrolirati, prije nego što s krajnjom usredotočenošću počnu s onim što rade najbolje.


Gledajući iz stolice ispred kompjutora, sve to djeluje nestvarno i gotovo nadnaravno, ali tehnički, njihov način razmišljanja nije nikakav ekskluzivan klub i sve je to u dosegu nas koji to gledamo sa divljenjem, govoreći kako nikad nećemo biti u stanju napraviti tako nešto. Snaga volje podložna je jačanju, isto kao svaki drugi mišić. Koncentracija uvijek može biti jača. Iznimke se mogu iskorijeniti tako da sve što ostane budu pravila. Zvuči kao klišej iz neke od knjiga za samopomoć, ali kao i većina klišeja - istina je.

Dakle, sad kad znamo kako je sve to moguće, i ako to dovoljno želimo, možemo postati jedan od onih koje sam spomenuo. Ali mene zanima, zašto bi to itko želio?

Uzmimo npr. XC. Osobno ne mogu reći da sam lud za tom disciplinom, ali  ne podcjenjujem vrhunske XC vozače u usporedbi s biciklistima iz ekstremnijih disciplina brdskog biciklizma i volim popratiti neke XC ljude i pokoju utrku ako znam da staza neće biti poput onih za XC Eliminator. Cannondaleov Fumić & Fontana Show je izvrstan primjer. Kad vidim tu dvojicu kako pedaliraju uz odvratne uspone, nakon čega obično uslijedi sprint do spusta koji završava novim usponom koji više podsjeća na zid od zemlje, kamena i korijenja, prva asocijacija mi je da su u pitanju dva stroja neiscrpne energije koji pokušavaju biti brži od ostalih strojeva.

Ali gdje počinje vrhunski sport, zdravlje završava. Koliko god vrhunski biciklisti, pa i ljudi iz drugih sportova, izgledaju snažno i nezaustavljivo, siguran sam da su puno krhkiji nego se da zaključiti na prvi pogled. Jer ne možemo dobiti nešto iz ničega. Svi oni od svojih tijela traže jako puno, a kako bi tijela mogla udovoljiti zahtjevima poremećenog uma, moraju posegnuti za svim mogućim resursima. Njihova tijela se s vremenom adaptiraju na tiraniju, ali ravnoteža u organizmu često je pomaknuta do krajnjih granica. Njihova tijela sada su poput bolida Formule 1 od kojih se ne očekuje životni vijek velikoserijskog osobnog automobila, već visoke preformanse samo tijekom nekoliko utrka ili najviše jedne sezone.

Vozači downhilla treniraju možda čak i napornije od XC-jaša, ali njihova utrka, kao i napor, traju puno kraće nego u jednoj XC utrci. Druga strana novčića su posljedice koje ih mogu zadesiti, a koje su puno ozbiljnije jer downhill nikad nije bio toliko ozbiljan i specijaliziran kao posljednjih godina, a razlike između potencijalnih pobjednika nikada nisu bile manje. Gwin je kriv za sve.


Neki od ekstremnih spotraša, iako treniraju, nisu izloženi takvim fizičkim naporima. Njihove posljedice neće biti upale mišića, bolest nekog organa, teniski lakat, ogrebotine ili uganuće, već jednostavno mogu prestati postojati. Ili u drugom najgorem slučaju, ostati prikovani za krevet ili kolica. Oni kontroliraju sve što mogu kontrolirati, ali uvijek ostaje nekoliko faktora na koje ne mogu utjecati i koji mogu biti pogubni. Ili ne moraju. Pa ne razmišljaju o njima pošto su izvan njihove kontrole.

Sponzori onih sponzoriranih ne ucjenjuju ih kako bi ih natjerali na stvari koje rade. Već sam rekao da nitko od njih nije tolika budala. Osim Josha Bendera. On je bio i ostao samo to, budala. Ali vjerujem kako će svi radije biti siromašni nego mrtvi ili nepokretni. I unatoč tome što nisu glupi, ponekad rade prilično glupe stvari.

I opet se pitam zašto bi itko stavljao zdravlje ili život na kocku poput njih? Zato što je po prirodi sklon natjecanju? Zato što želi saznati gdje su granice ljudskog potencijala? Ili onaj najklišejskiji od svih razloga: zato što se žele osjećati živim?

Zašto se nitko ne pita kako ostati živim? Što ima loše u tome? I zašto su ljudi otkad postoje, uvijek veličali ljude poput sportaša? Uništiti ravnotežu u organizmu kako bi bili ostvarili nadljudske podvige jednako je teško kao i održavati ravnotežu u organizmu i živjeti zdravo. Ako je jedno vrijedno divljenja, vjerujem kako je i ono drugo. Ali naravno, ovo drugo nije toliko seksi. Nitko ne želi čitati o zdravim ljudima koji žive aktivno i umjereno vježbaju, ali svakoga će zanimati priča o alpinistima koji su osvojili K2 i vratili se samo zato što su pojeli jednog od njih koji je bio najslabiji.


Zbog popularnih vrhunskih sportaša i pošasti poput CrossFit-a, 50-80% ljudi na svijetu živi između zdravlja i bolesti. Možda se osjećaju sasvim dobro, ali dovoljna je i najslabija infekcija da im se stanje promijeni. Osim toga, ljudi koji o vježbanju ne znaju puno ili najčešće ništa, često misle kako je dobra ideja trenirati kao neki od njihovih idola. Mogu se okladiti kako je hrpa wannabe daunhilera vjerovala da je dizanje utega dok stoje na pilates lopti odličan trening. Jer, hej, pa Aaron Gwin trenira tako! Ako je dobro za njega, mora biti dobro i za nas!

Najgora stvar je što čak ni Gwin vježbe u videu ne izvodi dobro, a da mu genije od trenera na to ne kaže baš ništa. Kad već spominjem konjinu koji trenira Gwina i još mnoge druge, u ovom biseru je sve još gore. Prepostavljam da ne bi pokazali snimku na kojoj se netko povrijedio tijekom snimanja tog "treninga", što je vrlo izgledno. Samo jedan primjer: hardstyle swingovi koje izvode Huges i Tomac trebali bi izgledati ovako. Ali ne izgledaju. Ni približno. Kako bih zauvijek završio s Rhyno Power-om, ostavit ću vas uz cirkusku točku Kena Blocka.


Ne moram se igrati sa životom kako bi se osjećao živim. Ne vidim ništa vrijedno divljenja u traženju granica ljudskog potencijala po cijenu zdravlja ili života. I neću se smatrati manje vrijednim ako nikad ne poželim kroz suze i rigotinu saznati gdje su moje granice.

Ovo je treća godina otkad vježbam s kettlebellom. Nedavno sam počeo raditi s 32 kg. Uz relativno redovito vježbanje trebat će mi najmanje godina dana, a možda i više, da ovladam s tom težinom. Vjerujem kako bih mogao "pripitomiti" i 40 kg, pa možda čak i 48 kg, ali to bi iziskivalo jako puno vremena i rada za snagu koja mi ne treba.

Sigurno je da će se tridesetdvojki pridružiti neki bicikl. Malo plivanja. Malo više slobodnog penjanja. Malo cijepanja drva, nošenja kćerke, uslužnih volonterskih djelatnosti, i svih drugih aktivnosti koje će me držati u pokretu i držati podalje od kompjutora i kauča. I ako na tome budem radio dovoljno dugo, možda se jedno jutro probudim s osjećajem da je sve na svom mjestu. Da je sve u ravnoteži.

Osim mojih koljena. Tamo odavno ništa nije na svome  mjestu.

Nema komentara:

Objavi komentar