22.3.15

Hardtail blues

Kad sam zbog ovog ili onog razloga odvojen od bloga neko dulje vrijeme (kao što je to slučaj u posljednjih dva mjeseca) zapisujem hrpu bilješki o stvarima koje mi padnu na pamet. Ponekad i cijele postove bacim na papir. Neki zažive na www-u, dok drugi ne dođu dalje od papira. Ovaj post pisao sam dosta dugo. Nije da nisam mogao sjesti i napisati ga u jednoj seansi, ali igrom slučaja nastajao je od hrpe bilješki pisanih po papirima koje sam s vremenom premetao i sastavljao u glavi kako bi jednog dana možda činile suvislu cjelinu.

Vidite, volim blues. Popriličan dio vremena koji provedem slušajući glazbu otpada na blues. Za one koji ne znaju, a vjerujem kako ih nema puno, blues je ona glazba koja najčešće počinje zvucima električne gitare, da bi zatim neki čovjek jadikovao o nečemu, nakon čega slijedi dulji ili kraći solo na gitari i još malo kukanja do kraja pjesme. Ali nije sve tako crno jer ima i veselog bluesa, onog kod kojeg je čaša alkoholnog pića napola puna. Uglavnom, ako bih na pusti otok mogao ponijeti samo jednu vrstu glazbe, bio bi to blues.

Ako ste barem jednom zavirili na ovaj blog, ubrzo vam je postalo jasno kako volim i hardtail. Pogotovo onaj brdske vrste. Neki ograničeni smatrati će to ograničenim, posebno u današnje vrijeme kada izbor dobrih bicikala nikada nije bio veći. Ali oni koji razumiju hardtail i koji shvaćaju njegove prednosti, neće ga se odreći ni po koju cijenu. Osim po cijenu još boljeg hardtaila.

I tako sam pomislio: kada bi bicikli bili utjelovljenje glazbe, koja bi vrsta glazbe bio brdski hardtail?

Npr. hrpa smeća koje je doplutalo iz Kine i nasukalo se po našim trgovačkim centrima može proći samo kao turbo-folk najgore vrste. Najnovija karbonska konfekcija bez duše, koje u posljednje vrijeme i ima najviše i koju je teško međusobno razlikovati, ekvivalent je pjesmuljku kojega je rutinski odradio Kanye West i kojega se nitko neće sjećati i prije nego osvane neki drugi "karbonski pjesmuljak". Downhill i ono što je ostalo od freeridea uvijek će se povezivati s metalom i ili nekim tvrđim rockom.

Što se hardtaila tiče, hardtail bi mogao biti samo blues. Ali kada sam rekao kako volim blues, to ne znači da volim sav blues. Isto kao što ne volim ni sve hardtailove. Npr. onaj stari, izvorni blues nikad mi nije sjedao. Na jednak način ne bi mi sjeo ni posljednji krik biciklističke hardtail tehnologije s početka 80-ih prošlog stoljeća. Ali blues, kao i hardtail, morao je početi na neki način.


Uvijek sam preferirao čelične hardtailove. Iako ima dovoljan broj stvarno dobrih hardtailova od aluminija, uvijek sam više volio čelik. Teže, ali i estetski puno ljepše rame s onim čeličnim osjećajem o kojem svi pričaju. Ako to stavim u perspektivu bluesa, moderan aluminijski hardtail za mene bi bio nešto kao Joe Bonamassa. Tehnički je vrhunski gitarist, ali nikad mi se nije sviđao i uvijek sam smatrao da bi Joe Satriani zvučao kao on kada bi svirao blues. Duša nije mogla doći do izražaja od besprijekorne tehnike i prekompliciranih solaža.


U usporedbi s njim, na mladu nadu bluesa Gary Clark Jr. gledam kao na moderni čelični hardtail suvremene geometrije, ali koji se nije u potpunosti odao najnovijim standardima koji često kompliciraju život, već je zadržao neke detalje karakteristične za starije bicikle. I ima ono nešto što aluminijski hardtail nikad neće imati.


Pričati o bluesu i hardtailovima, a ne spomenuti Stevie Ray Vaughana i Evilov prvu verziju Sovereigna, bilo bi svetogrđe. Obojica su bili kao nitko prije njih i, nažalost, ni jedan od njih više nije s nama.


Bez obzira kakav brdski hardtail posjedujete, uvijek imate i mnogo razloga za blues. Zamislite da svako jutro ustajete rano i cijeli dan naporno radite vozeći vaš teški čelični hardtail prema vrhu brda krivudavom makadamskom cestom, da bi se spustili prašnjavim singletrackom koji vodi u pakao. Možete pjevati blues o tome kako vam vaš stari hardtail otežava život na spustu na kojem oni sretniji žive lagodan život s troznamenkastim brojem milimetara hoda stražnje suspenzije. Ali unatoč tome, vi ne želite nikakvu prokletu stražnju suspenziju koja upravlja vašim životom na biciklu. Razlog za blues može biti i kruta vilica zbog koje se osjećate kao da bolujete od Parkinsonove bolesti ili singlespeed hardtail s kojim gotovo nikad niste u brzini koja vam treba ili žena koja vas je ostavila zbog nekog zubara s karbonskom ful suspenzijom. Razloga za blues ima koliko ima i hardtail rama.

A opet, nije da vam baš uvijek treba razlog.

Nema komentara:

Objavi komentar