17.6.15

Što ako se jednoga jutra probudim i više ne budem ljut?


Ime psa s tetovaže je Dijana, a Dijana je bila dio moje obitelji proteklih petnaest godina. Možda zvuči kao klišej ili nema smisla ako kažem da je bila dio obitelji, ali kad netko provede samnom gotovo pola mog dosadašnjeg životnog vijeka, taj netko je obitelj. Pa makar je u pitanju pas.

A Dijana je bila jako dobar pas. Bilo je nevjerojatno koliko je životne energije i privrženosti bilo nagurano u tako malo dlakavo tijelo kratkog repa i klempavih ušiju. Ali godine su je umorile. Još više od godina umorio ju je rak. Imala je nekoliko tumora. Borila se koliko je mogla, ali na kraju je jednostavno bila preumorna. Ja nisam bio u stanju napraviti ono što je bilo potrebno, pa je netko drugi morao odvesti Dijanu na uspavljivanje kako joj posljednji dani ne bi prošli u agoniji.

Naravno da sam bio tužan. Još uvijek jesam. Ali još više od toga sam ljut. Ljut jer nisam mogao provesti Dijanine posljednje trenutke s njom; ljut zato što stvari funkcioniraju tako kako funkcioniraju i što sam bespomoćan u vezi toga; ljut što sam ostao bez dijela obitelji.

Dijaninu tetovažu napravio je Crni. Na njega sam slučajno naletio kada sam prije nekoliko godina tražio nekoga tko je dovoljno dobar da odradi portret moje majke. Kada sam vidio kako Crni tetovira, više nije bilo dvojbe o tome tko će mi ubuduće stavljati boju pod kožu.


Tetovaža Dijane samo je jedna od šest tetovaža koje je Crni napravio na meni dok sam tijekom nekoliko posljednjih godina hodočastio u njegov tattoo salon. Koliko sam ga poznavao, mogu reći da je bio dobar čovjek. Imao je jako puno strpljenja samnom i mojim prohtjevima i bio je uvjerljivo najbolji tattoo majstor na ovim prostorima. I bila mi je čast što sam ga poznavao.

Siguran sam kako bi na koži nosio još mnogo njegovih umjetničkih djela, ali nažalost, Crni više nije s nama. Obolio je od raka, ali unatoč tome nastavio je raditi i nosio se s bolešću najbolje što je mogao. Neumoljiva upornost bolesti na kraju je bila previše čak i za Crnog.

Vijest o njegovoj smrti pogodila me iz puno razloga. Iako nismo bili posebno bliski, volim misliti da smo bili prijatelji. A nikada nije lijep osjećaj ostati bez prijatelja. Pogotovo kada on na vama doslovno ostavi svoj trag. Ali i ovaj put osjećaj tuge bio je zasjenjen ljutnjom.

Njegova žena i sin ostali su bez muža i oca i nitko nije mogao ništa učiniti u vezi toga. I zašto uvijek talentirani ljudi moraju nastradati? Postoji hrpa netalentiranih i, jednostavno, loših tattoo "majstora" koji će doživjeti duboku starost i upropastiti kože tisuća ljudi koji su dovoljno glupi da im to dopuste, ali netko tko je uistinu talentiran mora umrijeti jer još nitko nije pronašao lijek protiv nekontroliranog bujanja stanica. Ali zato su iskorišteni ogromni resursi kako bi se npr. stvorio "lijek" koji 80-ogodišnjacima omogućuje višesatne erekcije.

To su samo neke od stvari koje me čine ljutim. Istini za volju, ima i puno beznačajnijih stvari zbog kojih pizdim iako ne bi trebao. Mnogi se pitaju zašto bi se netko živcirao oko toga i toga, dok moj mentalni sklop funkcionira na način da se uvijek pitam kako se netko ne bi živcirao oko toga i toga. Bilo bi lijepo kada bih znao tu suvišnu srdžbu kreativno kanalizirati, ali nemam tu sposobnost. Ljutnja na moj mozak djeluje kao mliječna kiselina na mišiće. Mogu samo pronaći malu utjehu u tome što moje ime nije Bruce Banner jer bi mi troškovi za odjeću bili preveliki.


Pošto ju već ne mogu iskoristiti, onda se ljutnje riješavam kako god mogu. Shvatio sam da bol pomaže u tom pogledu. Već sam pisao o tome kako nisam mazohist i kako ne podnosim bol, ali volim ono što mi bol može dati. Ili još bolje, ono što će ona oduzeti od mene.

Tu dolazim do one famozne jedne brzine. Dosta ljudi me pitalo zašto se patim i što točno izvodim s tom jednom brzinom na biciklu. Zašto nemam mjenjač kao svi normalni ljudi? Dosta ljudi ima i dva mjenjača. Pretpostavljam da ih to čini još normalnijim u njihovim očima. Što se mene tiče, rado bih imao mjenjač i barem 10 brzina na raspolaganju, ali čelični hardtail s jednom brzinom i krutom vilicom trenutno je najbolji bicikl koji si mogu priuštiti. Iako, lagao bih i obmanjivao kada bih rekao da je materijalna situacija moj jedini i glavni razlog za jednu brzinu.

Shvaćam očite nedostatke samo jedne brzine. S obzirom na tehnološki napredak u biciklizmu, jedna brzina je ogroman evolucijski korak unatrag. Činjenica je i da sam više od 90% vremena u pogrešnoj brzini. Ta činjenica najviše dolazi do izražaja na usponima. Nešto manje na ravnom, ali svejedno je nemoguće ne primjetiti očitu nepraktičnost, niti to želim. Ono što želim jest istaknuti ono što smatram dobrim stranama jedne brzine i njene terapeutske učinke na mene, a da pri tome fanatično ne propovjedam o jednoj brzini niti da pokušam preobratiti nekog s mjenjačem na biciklu.

A jedna brzina ima dobrih strana. Prva površna prednost jeste njena jednostavnost. Manje pokretnih dijelova, manje krhkih stvari koje mogu nastradati, manje suvišnog balasta na biciklu, manje održavanja i manje buke koju bicikl može proizvoditi. Naglasak je na manje, a manje je uvijek više. Ima i nešto lijepo u pogledu na čiste linije bicikla koji ima samo dva lančanika i lanac, dok mjesto na upravljaču zauzimaju samo gripovi i kočnice.


Druge, manje očite stvari, ono su što jednu brzinu čini puno privlačnijom u mojim očima. Njena mehanička jednostavnost krije jedan vrlo hladan i proračunat karakter. Znam da će logika slijedeće izjave djelovati iskrivljeno, ali uvijek dajem prednost jednostavnosti, makar mi ona često može zakomplicirati život.

Naime, jedna brzina ne prašta niti jednu moju grešku, ali ih zato bez iznimke kažnjava. Ovisno gdje vozim, traži od mene da budem usredotočen. Moram kočiti manje jer s jednom brzinom teško je nadoknaditi razbacivanje brzinom. Manijakalno verglanje po ravnom u premaloj brzini na flat pedalama čini čuda za tehniku pedaliranja, ali samo ako sam prilično koncentriran na ono što radim. Uspone je potrebno doslovno napadati kako bih što više iskoristio inerciju.  Ako sam u tom trenutku mislima negdje drugdje, svaki uspon bude poput šamara po licu koje već bridi od udaraca. Nedostatak lančanika djeluje pozitivno na nedostatak snage volje.

Jedna brzina učinila me je jačim. Naučila me je da vozim pametnije. Natjerala me je da razmišljam. Čini li to single speed bicikl posebnim? Tehnički, sve to može i bicikl s mjenjačem. Ali kada imam samo jednu brzinu, ne postoji onaj "pojas za spašavanje" u vidu većih lančanika. Ne mogu si olakšati život pritiskom na polugu shiftera. Što često dovodi do bolnih situacija. A bol je ono što mi pomaže pri čišćenju organizma od toksičnog utjecaja ljutnje.

Pošto odustajanje vodi do još više nezdravih emocija, jedina "zdrava" opcija u takvim situacijama jeste nastaviti po cijenu privremene agonije. Ali dok se borim za zrak, dok su mi noge u plamenu, dok mi suze mute vid i slina se slijeva po rami, osjetim kako bol vrši svoj egzorcizam nad otrovnim mislima. Osjetim kako pročišćuje poput vatre. Ili klistira. Ili poput visoko koncentrirane kiseline. Ili etničkog čišćenja. Možda, poput kupanja u jami sa živim vapnom?

Osim što mi jedna brzina sustavno uništava koljena i čini me donekle normalnim, volim ju i zato što u današnje vrijeme preskupe tehnologije i sumnjivog napretka predstavlja jedan veliki srednji prst okrenut prema toj istoj tehnologiji i napretku. A ja volim pokazivati srednji prst.


Nema komentara:

Objavi komentar