31.8.15

Prioriteti za početnike

Radim to što radim već oko godinu dana i, bez obzira na sve, volim taj posao. Ali ne mogu reći to isto za takav način života. Što sam duže na terenu sve mi teže pada odvojenost od obitelji i ljuti me iskrivljena logika činjenice da sam primoran raditi stotinama kilometara daleko od obitelji kako bih mogao skrbiti za njih i da zbog toga ne mogu provoditi vrijeme s njima.

Nimalo ne pomaže ni pogled na ljude s kojima radim. Većina njih su u svojim pedesetima, mnogi i stariji. Ogorčeni, razočarani, krivih kralježnica, s koljenima koja su dala sve od sebe, nagluhi, konstantno umorni, poput zombija se vuku na posao i s posla. I tako desecima godina. Mnogi su se s vremenom utopili u alkoholu i apatiji, tako da više nisu ni sigurno zašto uopće rade. A radili su kako bi im obitelji imale kruha na stolu, kako bi izgradili kuće za te iste obitelji, kako bi školovali djecu. Ali za života su proveli jako malo vremena na obiteljskim ručkovima i pod krovom kuće koju su izgradili, a djecu, koja su odavno završila školu i već imaju svoje obitelji, viđaju samo po kolodvorima dok se opraštaju od njih i tijekom ponekih blagdana.

Postojalo je vrijeme kada su mnogi od njih mogli učiniti nešto u vezi toga. Ali nisu. I sada više nema svrhe razmišljati o tome osim kao o razlogu za još jedno pijanstvo. Neki od njih proveli su toliko vremena na terenu tako da je to postao jedini način na koji mogu i znaju funkcionirati. Kao netko tko je dugo bio u zatvoru ili kao dio vojske na raznim bojištima. Čak i kada se vrate kući, jedva čekaju povratak na teren. Ili u zatvor. Ili na bojište.

I tada se trgnem i shvatim da mi je bilo ubrzano i da ću morati disati u vrećicu ako se ne smirim. To nije život koji želim živjeti. Ne znam koji je smisao života, ali takav život definitivno nema smisla. Želim biti otac i muž, a ne neki čovjek kojeg njegova kćerka iz nekog razloga zove 'tata' i koji se povremeno pojavi na dan ili dva. Dobra stvar je što još uvijek nije prekasno za dobar život. Kao i za neke druge stvari koje volim.

Kao npr. taj prokleti bicikl s kojim mi se tako teško sastati u posljednje vrijeme. Sad je, više nego ikad prije, neobično teško pronaći vremena za vožnju. Čak i kad jesam kod kuće, vožnja znači manje vremena s obitelji s kojom ionako provodim premalo vremena. Cjelodnevni odlazak na brdo trenutno si vremenski ne mogu priuštiti, tako da je jedina alternativa suicidalno montona vožnja oko grada ili odlazak do Đakova. Tamo postoji mikro ekipa ljudi koja povremeno održava nekoliko staza u obližnjoj šumi. Ovo je samo jedan od njih.


Same po sebi staze nisu ništa posebno i nitko od njih ne tvrdi suprotno. Moguće je sklepati krug od oko 4 kilometra većinom kroz hladovinu koji se sastoji od puno dosadnih zavojitih dijelova isprekidanih kratkim i strmim usponima i istim takvim spustevima. Ali napravite nekoliko krugova i početi ćete se pitati da li pluća stvarno trebaju biti tako blizu grla. A s obzirom na ono što imam u svojoj bližoj okolici, to što je složila skromna Đakovačka ekipa za mene je poput mini Whistlera.

Takav izlet za mene znači barem 100 kilmetara u jednom prijepodnevu. Po žegi. Pedaliranje do tamo, barem nekoliko krugova da ne bude kako sam dolazio bez veze, te povratak kući na ručak. Možda nekome ne zvuči puno, ali pošto u posljednje vrijeme vozim svake prijestupne i to sa samo jednom brzinom, meni bude i previše. Preživim, ali u meni ne ostane snage kako bih svjedočio.


A zašto sam napisao sve to? Zbog svih onih licemjernih šupaka, od kojih neki sigurno čitaju ovo, a koji žive nadohvat terena za koji su napravljeni njihovi brdski bicikli. Naravno, sama ta činjenica ne čini ih šupcima, ali čini ih to što mnogi od njih ne koriste više vremena kojeg imaju kako bi radili ono za što imaju naviku prečesto isticati da vole raditi. Čak i ako nekima od njih nekakve obaveze to ne dopuštaju preko tjedna, siguran sam da mogu ugurati vožnju gotovo svaki od oko 50 vikenda godišnje bez obzira na vremenske prilike, koje su u večini slučajeva samo izgovor za nevoženje.


Ali kad vam je brdo pod nosom, onda govorimo o puno više propuštenih prilika za vožnju, jer ono što je meni cjelodnevni izlet, nekome u blizini brda to je vožnjica od par sati. Sav taj predivni reljef uzet zdravo za gotovo. Gajim pozamašne količine prijezira i prema onim "bajkerima" koji ne žive u podnožju brda, ali znam da si mogu priuštiti vožnju gotovo svaki vikend. Neki i češće, te duže. Ali to ne čine. Ne kažem da biste trebali voziti u svakom slobodnom trenutku i time pretvoriti to za što tvrdite da volite u nešto što će vam se zgaditi. Ali znate, kao i ja, da bi većina vas mogli voziti puno, puno više nego što ste to radili do sada. Samo kada se između vas i pedaliranja ne bi ispriječilo toliko bitnijih stvari.


Iskreno se nadam kako ćete jednog dana, dok budete sjedili pred kompjuterom i držali miš na vašem stomaku (koji će biti još veći nego sada) i dok budete skrolali po nekom forumu kao tisuće ljudi poput vas, shvatiti kako vam nitko neće vratiti sve ono vrijeme koje ste protratili na gluposti koje su apsolutno nebitne i kojih se tada vjerojatno nećete moći ni prisjetiti. Možda će vaše sise i stomak biti mokri od vaših suza dok nitko ne bude gledao; možda ćete to pokušati racionalizirati na način da se osjećate manje jadno, ali u jednom ćete biti u pravu: to vrijeme vam nitko neće vratiti.

Nema komentara:

Objavi komentar